Jedan sam od onih koji nije vjerovao u prolaz Juventusa. Atletico je za mene jedna od najgorih ekipa na koje možeš naletjeti u knockout fazi Lige Prvake, Cholov Atletico zna igrati dvomeč, zna igrati na rezultat gdje do izražaja dolazi njihova kompaktna obrana kojom mogu kontrolirati bilo kojeg suparnika. Kad na to nadodamo činjenicu da su iskusna ekipa koja je poznata po svom „ratničkom“ duhu i da u ovakvim utakmicama igraju s „nožem u zubima“, šanse za Juventusov prolaz bile su male. Ne vjerujem da u današnjem nogometu postoji gora situacija od one u kojoj moraš nadoknaditi dva gola zaostatka protiv Simeoneovog Atletica.

Da se „na muci poznaju junaci“ je već otrcana i stara izreka, ali ona opet savršeno opisuje pothvat u režiji Massimiliana Allegrija s Cristianom Ronaldom u glavnoj ulozi. Hattrick C. Ronalda protiv svoje „najdraže“ mušterije bio je pravi primjer „hero footballa“ i razlog je zbog kojeg je Portugalac doveden u Torinu. CR7 je doveden točno zbog ove utakmice, plaćen je toliko zbog Lige Prvaka i činjenice da Juventusu nije ostalo još puno vremena dok im se kostur ekipe ne počne raspadati, a glavni igrači uđu u pozne godine. Ronaldova statistika iz godine u godine djeluje nestvarno, njegove brojke u Ligi Prvaka će dodatno dobiti na vrijednosti tek kada završi svoju karijeru.

Ronaldo je navikao na hvalospjeve i status heroja, no čovjek koji sjedi na klupi Juventusa nije. Češće osporavan, nego hvaljen, Max Allegri nas je ponovo podsjetio koliko je dobar i podcijenjen trener. Nije ovo prvi put kada je otpisan pravio preokrete i premašivao očekivanja, no ovaj će biti posebno zapamćen jer Diego Simeone nikada nije izgledao ovako nemoćno. U utakmici u kojoj treba nadoknaditi dva gola, Allegri je imao hrabrosti ostaviti Dybalu na klupi i krenuti od prve minute s Federicom Bernardeschijem. Allegri se ovoga puta kockao i isplatilo mu se. Ronaldo je bio egzekutor, ali Bernardeschi je bio čovjek koji je odigrao utakmicu života i donio tu prevagu u zadnjoj trećini. Uvijek je bio tamo gdje je lopta, nudio se, otvarao prostor drugima, tražio Spinazzolu i Cancela na krilnim pozicijama.

Još jedan Allegrijev džoker bio je debitant u Ligi Prvaka, Leonardo Spinazzola. Spinazzolinu dosadašnju karijeru obilježile su brojne posudbe i povrijede. Prošle sezone igrajući za Atalantu bio je jedan od najbolji wing bekova u Seriji A, ove sezone ostao je u Juventusu i baš kada je trebao biti prava konkurencija Alexu Sandru obnovio je ozljedu. Sinoć je upisao svoj prvi nastup u Ligi Prvaka, a tek četvrti za Juve ove sezone. Allegri je postavio svoje bekove jako visoko, Can je bio igrač koji se iz veznog reda povukao u zadnju liniju kako bi dopustio Spinazzoli i Cancelu da svojim kretanjem izluđuju krila Atletica. Spinazzola i Cancelo su stajali gotovo uz aut liniju, Ronaldo i Bernardeschi su se pozicionirali između stopera i beka, dok je Mandžukić obično bio u sredini. Atleticova krila se nisu znala ponašati u toj situaciji, to se posebno vidjelo kod Lemara koji je bio nedovoljno odlučan da duplira bok ili da ostane u sredini. Juventus je zato imao ogroman prostor za centaršuteve, ove sezone ih prosječno upućuju 20, na utakmici protiv Atletica uputili su ih čak 38, a te silne ubačaje možeš iskoristiti kada imaš igrače poput Ronalda i Mandžukića u kaznenom prostoru.

Nakon postignutog drugog gola, Allegri ubrzo ubacuje Dybalu i izbacuje Spinazzolu, Cancelo se premješta na lijevog, dok Can zauzima poziciju desnog beka. Rizik se isplatio, jedna „ničija“ lopta došla je do Bernardeschija koji je pretrčao Correu i natjerao ga da napravi jedanaesterac za pobjedu. Tokom cijele utakmice Juventus je dominirao u duelima, svaka „druga“ lopta bila je njihova, riskirali su, htjeli pobjedu više nego Atleti i zasluženo prošli dalje. Simeone nije uradio gotovo ništa. Njegovi ratnici s „nožem u zubima“ izgledali su izgubljeno kao češki turisti na Velebitu u sedmom mjesecu. Šalu na stranu, Allegri je savršeno taktički vodio utakmicu i očitao je lekciju koju će Diego Simeone teško zaboraviti.

Talijan je još jednom pokazao da je njegov Juventus najpolivalentnija ekipa na svijetu. Tijekom određenog razdoblja kroz sezonu ili u tijeku same utakmice Allegri može promijeniti više formacija i tako potpuno okrenuti stvari u svoju korist. Prošle sezone smo imali primjer protiv Tottenhama. Spursi su od 180 odigranih minuta dominirali 150, imali su čak i gol prednosti u uzvratu. Allegri je spustio jednog veznjaka u zadnju liniju, uveo Asamoaha i Lichtsteinera kao wing bekove i raširio Tottenhamovu obranu. Uslijedila su dva brza pogotka, bio je to šah-mat, a da Pochettino nije ni stigao reagirati. Allegrijeva taktička prilagodljivost izašla je na vidjelo i u prošlogodišnjem četvrtfinalu protiv Real Madrida. Savršeno je iskoristio „miss match“ Maria Mandžukića nad Danijem Carvajalom na drugoj stativi, Mandžo je zabio dva gola, Matuidi treći, ali sudačka nadoknada još jednom je srušila Juventusove nade u Ligi Prvaka. Par godina ranije sudačka nadoknada bila je i kobna protiv Bayerna. Vodio je Juve na Allianz Areni, imao prolaz u rukama, no onda se ukazao Thomas Muller, odveo utakmicu u produžetke gdje shrvani Juventini nisu imali šanse. Baš je ta Liga Prvaka kobna za Juventus, od svih ekipa baš oni imaju najviše izgubljenih finala. Čak sedam. Bio je Allegri blizu dva puta, došao je do finala u Berlinu protiv Barcelone i protiv Reala u Cardiffu. Oba puta je izgubio, od kako on kaže, bolje ekipe. Kada je napustio Cardiff i vratio se u Italiju, Allegri je razmišljao da odustane od svega. Breme osvajanja Lige Prvaka iz sezone u sezonu je bilo sve teže. Juventus je klub koji se na račun dobrog poslovanja i pametne transfer politike izvukao iz ponora „Calciopolija“. Trenutno su na sedam uzastopnih titula, uskoro stiže i osma. Max Allegri je izravni „krivac“ za posljednje četiri titule, a osim titula, svake godine je osvajao i Coppa Italiju. Allegri je tako „razmazio“ navijače, dupla kruna postala je standard, iako je u nekim sezonama imao ozbiljne konkurente u prvenstvu. No, navijači su htjeli samo jednu, htjeli su „klempu“ i htjeli su ga odmah. Neposredno prije Allegrijevog dolaska, Juventus je znao ispadati u skupini Lige Prvaka, dok ih je jednom u polufinalu Europske lige zaustavila ekipa poput Benfice. Liga Prvaka je kup natjecanje, neće uvijek pobijediti najbolji, malo je prostora za kontrolu, a puno je faktora na koje se ne može utjecati. Vidjeli smo da ekipe poput Manchester Cityja ili PSG-a usprkos ogromnom ulaganju i najboljim svjetskim trenerima ne mogu proći prvu ili drugu fazu, kamo li igrati finale.

Stoga, može se praktički reći da je Max Allegri postao „žrtva“ svog vlastitog uspjeha. Doveo je do toga da je „normalno“ osvojiti ligu i kup svake sezone, „kriv“ je za podizanje očekivanja i vraćanje kluba među europske gigante i samu elitu Lige Prvaka. To je ona priča o malom dječaku i ocu koji se vraća s posla. Dječak je molio oca da mu nakon posla donese neki slatkiš, no otac je uvijek zaboravljao. Jednog dana otac je sinu nakon posla donio čokoladicu, kad je vidio koliko je sin sretan, nastavio je s istom praksom svakog dana. Ubrzo, čokoladica je za malog dječaka postala standard, nešto normalno i svakodnevno, pa je od oca zatražio da mu donese sladoled. No, mali dječak ne zna da je sladoled skuplji od čokoladice. Nevažno uspije li Max Allegri donijeti tu prokletu Ligu Prvaka ponovo u Torino ili ne, on zaslužuje veliko poštovanje, poštovanje koje posljednjih sezone ne dobiva.