Kada sam bila klinka, htjela sam ravnu kosu jer su u cijeloj mojoj osnovnoj školi postojale otprilike dvije curice koje nisu imale ravnu kosu, a to smo bile moja sestra i ja. Ako uzmeš u obzir da u malom slavonskom selu generalno riječ „kovrčava“ najčešće ni ne postoji, nego je zamijenjena stručnom riječju „čupava“, shvatiš da si osuđen na odrastanje s uvjerenjem da je netko gore zadrijemao baš kad je trebalo smisliti kakva će biti tvoja kosa. Eto, baš tada. Uvijek baš kad si ti na redu. Ali to s nama ljudima je valjda uvijek tako. Zna se kako to već ide, i na testu iz matematike druga grupa uvijek je bila lakša nego tvoja.

Onda sam jednog dana preselila u Zagreb na fakultet, skupa s cijelom svojom kolekcijom cipela, s putovnicom ako poželim na ispite turistički, s hrpom nekih ludih ideja o tome kako će mi život ovdje izgledati i sa svojom kovrčavom kosom. Ideje su se (srećom) rasplinule iste sekunde po izlasku iz vlaka i počele se pretvarati u nešto puno ljepše. Najčešće u trenutke u kojima sam shvaćala da se stvari u životu uvijek jednom i nekad i nekako poslože. Čak i ako na prvu izgleda kao da će se sve srušiti kao domino, a to je često, znam.

U Zagrebu nekom čudnom čarolijom tu moju kosu više nitko nije nazivao čupavom, kovrče su iskakale iz svih izloga i editorijala i sa svih naslovnica društvenih mreža, a ja sam počela dobivati ozbiljne komplimente na račun svoje kose.

Kad god bi mi netko rekao da mi je kosa divna, prva misao dugo mi je bila: „Čekaj, zar nije čupava?“ Nakon nekog vremena, ta misao se rasplinula kao one ideje s početka, a ja sam shvatila da svoju kovrčavu kosu ne bih mijenjala ni za sva ravne kose ovoga svijeta. Jer jednom kad prihvatiš neki dio sebe, a ako imaš sreće i cijeloga sebe, svejedno je kako će to tko nazivati. A u svijetu u kojemu postoji 7 milijardi ljudi, uvijek negdje postoje osobe koje stvari nazivaju istim imenima kao i ti.

Smijenilo se šest proljeća, šest ljeta, šest zima, 80-ak ispita pri čemu mi ni za jedan nije trebala spomenuta putovnica, a meni je život nekom ludom lutrijom smjestio da postanem blogersko lice za Schwarzkopf Professional Mad About Curls Waves liniju. Jer im je moja kosa bila divna. Zamisli, moja kosa bila je divna jednom gigantskom Schwarzkopf Professionalu koji se bavi proizvodima toliko profesionalnima da se lansiraju u frizerske salone i od kojih mi se kosa danas još više smije jer postoji tablica za nas čupave u kojoj izabereš točno svoj tip kose i dobiješ proizvode točno baš za taj tip. Svoj tip. Neću reći da sam čula život kako mi dobacuje: „A jel i dalje druga grupa bila lakša?“, ali jesam.

Nagonski instinkt za življenjem, a ne za preživljavanjem, uvijek me u životu nekako vodi prema tome da pokušam učiti iz svega što mi se dogodi. Ovakvi primjeri možda se čine banalni, ali su me na vlastitoj koži naučili jednu korisnu lekciju onako za miraz za cijeli život - da ljudi mogu gledati potpuno identičnu stvar ili osobu, a vidjeti ju ili nazivati potpuno drugačije. I da nikada nije do te stvari, nego do njih. Jer stvar je uvijek ista. Iste boje. Istog mirisa. Osoba je uvijek ista. Istih mana. Istih vrlina. Iste kose. A ljudi će nešto voljeti ili neće voljeti i to neće imati baš nikakve veze ni sa čim drugim na ovome lijepom svijetu osim s njima i njihovim percepcijama koje izaberu izvući iz života za miraz u koji god dio svijeta krenuli. A život će nas naučiti puno, ako budemo htjeli učiti. Možda kad prihvatiš sebe, sve što u životu treba je tek dati malo vremena i sebi i njemu da ti dokaže da ima nekog smisla što ti je na nekom od testova života dao baš tu grupu koju ti je dao, a druga je definitivno bila lakša.

Znam, uvijek je!

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.