Njima se obično dovode u pitanje dobrobiti društvenih mreža, ukazuje se na pojavu uzora upitne kvalitete i opasnost koja vreba zbog prezentacije života koji u realnosti nije ni blizu takav.

Što je meni blago rečeno smiješno.

Ne zbog toga što ti argumenti ne drže vodu, nažalost, drže, već zbog toga što zaista postoje ljudi koji se hvataju na to. Zar smo postali toliko naivni i lakovjerni da smo u stanju svoja životna očekivanja staviti u ruke nekog Instagram junaka?

Jer…
Ako skrolaš po Instagramu i gledaš sve one savršene fotografije koje ukazuju na idealne živote, interijere, garderobu, djecu koja nikad ništa ne rade pogrešno, čak i kad plaču rade to otmjeno i baš nikad se ne uprljaju, i misliš pritom kako drugi ljudi žive uspješne, dinamične, uzbudljive, savršeno zgodne, lijepe, uredne živote i padaš u depresiju zbog toga jer ništa od te savršene slike ne vidiš u svom životu…Tko zapravo u ovoj priči ima problem?

Ljudi su oduvijek skloni pokazivanju svojih dobrih strana, skrivajući pritom one manje privlačne, bilo da se radi o fizičkom izgledu ili životnim postignućima i nepostignućima. Takva nam je priroda.
Od kad je fotografije, ljudi se namještaju i čine sve što je potrebno da bi ispali što lijepši, istakli ono što smatraju najboljim.

I u vrijeme dok su se fotografije razvijale sa filma koji si morao odnijeti u foto studio i nisi imao blagog pojma kako će koja slika ispasti, čak i tada po primitku slika, što smo radili sa onima gdje smo bili uhvaćeni s ne baš privlačnim izrazom lica ili neredom u kući koju ni u ludilu nikom živom ne bi pokazali? Bacali smo ih u smeće ili ih skrivali u foto albumu iza onih koje smo smatrali dobrima, zar ne?

Sad vjerovatno neki od vas misle; da ali, ima ljudi koji doslovno lažu, slikaju tanjure raznih delicija iz kuharice i onda objavljuju kako su upravo uživali u tom slasnom jelu u nekom tamo restoranu.  Igraju se s Photoshopom pa su jedan tjedan u Beču, drugi u New Yorku, treći u Tajlandu, a zapravo se nisu makli sa svoje fotelje ili odlaze u salon namještaja i najskupocjeniju kuhinju prikazuju kao svoju. Vjerujem da bez sumnje ima i takvih.

No, opet, tko tu zapravo ima problem? Oni koji gledaju te fotografije ili oni koji su ih stavili? Bez sumnje ovi drugi. Oni su ti koji, navečer kad ugase svjetlo, ostaju sami sa svojim lažima. Oni su ti koji se moraju boriti sa vlastitim osjećajem manje vrijednosti i usamljenošću ili kako se god zvalo ono što ih mori. Mi svi ostali koji, dok gledamo te slike, na umu imamo bilo što drugo osim komentara; super fotka  ili potpunog ignoriranja slike, bi definitivno trebali početi puno više vjerovati sebi, a puno manje drugima.

Od kad je svijeta ljudi lažu, uljepšavaju, dodaju važnost svom postojanju i sad su odjednom tome krive društvene mreže i predstavljaju opasnost brojnim ljudima koji počinju prezirati svoju svakodnevnicu jer žive u uvjerenju da je pravi život idealan poput jedne Instagram slike.

Društvene mreže nam omogućavaju toliko toga; zabavu, priliku da se izrazimo, inspiriramo, priliku da pokrenemo business, da upoznamo nove, drugačije ljude. No pritom ne predstavljaju, niti bi ikako trebale, uspješnost i kvalitetu nečijeg života, mjerilo po kojem se trebamo ravnati kad je u pitanju naš život. Uostalom, sve da netko i zaista vodi jedan takav život, kad su to materijalna bogatstva i bivanje posvuda bili sinonimi za sreću i osobno zadovoljstvo? Znamo već da je sreća jedna mala tvrdoglava beštijica koje svoje prisustvo baš nikad ne uvjetuje vanjskim utjecajima…

U slučaju Instagrama jedino što sve one divne fotke po meni predstavljaju su sposobnost pravljenja lijepih fotki, u nekim slučajevima stvaranje određenog brenda, prikaz nečije kreativnosti i posjedovanje oka za detalje. Između ostalog i posjedovanje dovoljno vremena i upornosti jer budimo realni; jednoj onoj savršenoj fotki prethodi dosta pripremanja i bezbroj okinutih snimaka koji su ispali loše.

No, tu priča ne staje. Kao odgovor na ovo silno savršenstvo sve se više pojavljuju skupine Instagramera koji svojim profilom pokušavaju pokazati kako zaista izgleda pravi život. Ovu potrebu često imaju roditelji jednog ili više djece pa onda stavljaju fotke na kojima su, pazi sad; jastučići na kauču malkice razbacani, dodana je koja majica onako usput bačena i otvorena vrećica čipsa na savršeno čistom tepihu. U fokusu fotografije su naravno mama i beba ili još bolje beba i tata, golog, savršeno istreniranog torza dok s patničkim izrazom lica pokušava popiti svoju jutarnju kavu, jer; pogledaj ti taj nered, a tek je osam ujutro.

Ma molim te.

Kad bi svaki roditelj zaista pofotkao svoja jutra sa svojom dječicom nitko živ se danima ne bi usudio niti otvoriti Instagram.
Ovo vam kao majka samo jednog djeteta mogu definitivno potvrditi.
I upravo u tome i leži poanta;

Znamo što je realnost, znamo što je i kakva naša i većine ljudi svakodnevnica, trebamo li onda još to i gledati na društvenim mrežama?
Ne hvala.

Daj mi zgodnog tatu s malim preslatkim blizancima, koji ima prekrasnu uvijek urednu kuću, vodi uspješan biznis, ima isto tako prekrasnu ženu, uvijek skockanu, koju voli više od ičeg na svijetu i nakon 10 godina braka i još uvijek je jednom tjedno izvodi na večere, pamti sve datume i kupuje joj poklone, priređuje joj iznenađenja, a njihovi divni blizanci koji nikad ne plaču sve to blaženo promatraju.

Daj mi upravo to.
Ne da bi pomislila kako postoji savršen život koji je izvan mog dosega.
Već kako bi se zabavila.
Predahnula.
Opustila.
Divila torzu zgodnog tate.
Možda dobila ideju kako urediti stan.
Koju kuharicu kupiti.
Kamo ići za svoj godišnji.
Vidiš, čak i lažnjaci imaju svoju svrhu…

A kako vi doživljavate Instagram? Pišite mi u komentarima. :)

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.