Amerikanka Julie Bušić, zajedno s pokojnim mužem Zvonkom Bušićem i nekolicinom drugih Hrvata, otela je Boeing 727 američke tvrtke TWA (više ne postoji). Lažnim bombama, zamotanim oko tijela, uvjerili su posadu da lete prema Hrvatskoj. Htjeli su baciti letke iznad Zagreba i Solina. Pozvati Hrvate (koji su kao jedva čekali) na ustanak protiv jugoslavenskog i beogradskog terora. Nije baš prošlo. Predali su se u Parizu i pustili putnike. Žive i zdrave.
Američki policajac Brian Murray nije bio te sreće. Ubila ga je eksplozija improvizirane bombe koju je Bušić ostavio u pretincu njujorške željezničke stanice. Kao znak svojih ozbiljnih namjera s otetim zrakoplovom.
E, ta bomba i ta nepotrebna smrt zauvijek je podijelila Hrvate oko Bušića. Za neke od nas oni su ustaški teroristi, za druge hrvatski domoljubi. Ok, Julie i Zvonko Bušić platili su veliki dio tog duga. Ne cijeli jer ubijenog Murraya ništa ne može vratiti.
Ona s 13 godina u zatvoru. On s 32. U najbrutanijim američkim federalnim kaznionicama. Njihovo iskustvo nikome ne bih poželio. Ali neviđeno puno može se naučiti iz njega.
Neki dan je Julie Bušić dio svega toga trebala ispričati djeci u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Pa su neki profesori udarili bojkot.
Predavanje gospođe Bušić s naslovom 'Za što ste se spremni žrtvovati' činilo im se malo previše.
Zaista? Što bi se dogodilo?
Vidjeli bi gospođu, u kasnim 60-ima, koja je o vezi s pokojnim Bušićem i životu provedenom u neprestanom čekanju na njega, napisala odličnu knjigu. I savršeno razumije što im se sve dogodilo.
Ukratko, Julie Bušić nije terorist. Možda je i bila prije 40 godina. Zaista ne znam. Poznajem je zadnjih 20 godina i malo me, onako, sram da je tako brutalno šamaramo. Kažem, treba je poslušati što govori. Puno se toga može naučiti. A nisu terorizam, bombe, ustaše...