August je mjesec u godini, kolovoz je, kada bi po sporednim drumovima i razlokanim cestama trebali ići traktori i zaprežna kola s prikolicama, punim bala prazne slame, i kada bi ljeto trebalo biti na svom vrhuncu, a ja, kao i svake u posljednjih trideset i osam godina mislim na vojsku. Naime, jednog ovakvog dana, bio je 31. srpanj 1984, kasno navečer, autobusom sam se zaputio prema Splitu, odakle ću na trajekt za Lastovo, kojim u sumrak 1. kolovoza stižem u Ubli. Na trajektu nije bilo previše ljudi, uglavnom Beograđani, Zagrepčani i dvije sarajevske obitelji, hipici, alternativci, umjetnici, tipični lastovski turisti iz te epohe, i među njima, raštrkani, svatko na svojoj strani, zagledan u nešto drugo, desetak usamljenih mladića sa seljačkim torbacima ili s modernim sportskim torbama. Ne približavaju se jedan drugom.