Od iščuđavanja kako neki gurač lopte zarađuje deset milijuna eura na godinu ili je odšteta za njega milijardu, od čuđenja zašto netko tko ima para pristaje platiti bilo koji iznos za nekoga ili nešto, besmisleniji je valjda samo izostanak čuđenja što netko tko nema para troši ili iz petnih žila želi potrošiti makar i sitniš.

Doista, svako malo netko, ha, prosvjeduje što gurač lopte zarađuje desetine milijuna, a kirurg koji spašava živote često je sretan zaradi li sto tisuća. I svako malo veća ili manja grupa građana kliče spaljivanju, često i njihovih para, na neodržive projekte.

Jednostavno je. Prodaš televizijska prava, ulaznice, majice, privjeske, igrače... i prihod ti je, recimo, petsto milijuna. Plati ‘lopatu’ ili Ronalda dvadeset ili sto. Prihod ti je deset ili pedeset milijuna, a potrošio si trideset ili sto? Amerikanci su zakon. Odbojkaši osvoje dva zlata na olimpijskim igrama i pokrenu ligu.

Nitko ne gleda. Ispostavilo se da Amere odbojka samo zanima ako pobjeđuju Ruse. Oni to odmah ugase. Američke nogometašice su najbolje u svijetu, ali nema zarade, proizvode gubitke. Gase. Javi se tvrtka koja vidi interes u spašavanju ženskog nogometa, plati koliko treba da projekt preživi, a kompanija tim potezom dobije reklamni prostor vrijedan oko milijardu dolara. Super. Svi sretni. Samo bi dječji i sport mladeži trebao biti izuzet iz ove, uvjetno rečeno, matematičke surovosti, jer su stotine studija i stotine dobrih praksi pokazale zašto je dobro i korisno investirati u dječji i sport omladine.

Da su hrvatski nogometni, košarkaški i rukometni posrnuli prvoligaši planinarska društva, da su u dubiozama nekoliko milijuna ili desetina ili stotina milijuna kuna, i da ih neki gradonačelnik ili tko već krpa lovom iz gradskog ili kojeg već proračuna, vjerojatno ne bi išao u zatvor jer bi ga proglasili ludim. Zašto je drukčije radi li se o nogometu ili košarci? Promocija države, regija i gradova? Ma, to je omiljena uzrečica nekolicine privatnika koji drmaju dobru lovu kao kooperanti raznih akcija.