Kad bi nekim groznim slučajem, zbog opakog parazita, odumirala stabla u njujorškom Central parku, građani bi digli pravu revoluciju. Tradicija u trajanju od 160 godina i dobrobit najveće zelene oaze u američkom megagradu nije sporedna stvar za stanovnike New Yorka i tamošnje političke lidere.

Skrb za takav park od prvorazredne je političke i civilizacijske važnosti. Na tome pada ili prolazi svaka vlast. Isto bi bilo i u Londonu, Parizu. Sigurno i u Zagrebu. Kad bi krenula slična epidemija na Medvednici, kladimo se kako bi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, da ne ispadne žmigavac, pojeo takva stabla.

Kao nekad zagrebački snijeg. U Splitu, dakle, doslovno propada Marjan. Zbog potkornjaka, zeznutog parazita, koji već 20 godina grize borove. Ali nije samo zato.

Mitsko brdo, bez kojega grad Split gubi veliki dio vlastitog identiteta, stalno pritišću različiti interesni lobiji. Uglavnom oni građevinski. I uglavnom bliski svakoj gradskoj vlasti. Uzimaju od Marjana i stavljaju u svoje džepove.

Vile i kuće grade se na rubovima zelenih zona koje se naslanjaju na padine toga ranjenog brda i borove šume. I svaki put ti tipovi prožvaču malo od zelene zone i zadovoljno podrignu. I notorni Željko Kerum, u svojem gradonačelničkome mandatu, radio je slične stvari na Marjanu. Na užas građana.

Sad je na gradonačelniku Krstulović Opari da sačuva ovo brdo. Ali po mnogima je upitan ishod operacije spašavanja borova. Ako je tome zaista tako, Krstulović Opara, inače HDZ-ovac, bivši ravnatelj galerije i savjetnik na Pantovčaku, mogao bi, ne daj Bože, ostati zapamćen kao šef grada koji je izgubio svoju šumu. A to je, za svakog iz Splita, ravno vječnom prokletstvu.