Naravno da nitko ne voli kada mu netko čačka po džepu, ali jednostavno, porez je obaveza u većini zemalja, osim ako ne živite, recimo, u Saudijskoj Arabiji jer tamo poreza nema. A nema ni tog prokletog PDV-a.

PDV je Francuska (sad znamo zbog čega ih mrze Englezi, pa i Nijemci…) uveden prije gotovo 60 godina. PDV postoji u šezdesetak zemalja svijeta, a nema ga recimo ni SAD. Što zaradiš to je tvoje, pa lijepo u tome i uživaj. Zašto bi država uopće uzimala postotak od tvog trgovačkoga umijeća…

Znamo da nitko ne voli plaćati poreze, pa tako ni PDV. No u Hrvatskoj je to ekstremno.

Ovdje te smatraju ludim ako dobrovoljno plaćaš porez. Natezati se s državom i dokazivati da ga ne moraš platiti, nacionalni je sport broj 1.

A još kad te drapnu s nekakvim trošarinama, muka ti dođe. Naravno, uvijek je kriva država (ma koja vlast bila, narodu nikada ne valja), no pitanje je je li stvarno tako, s obzirom da država “zna” s kakvim neplatišama ima posla.

Bila su vremena kada je ministar-morž napravio genijalan potez i uveo trošarinu na plovila. Naravno da je time ujebo malu brodogradnju u Hrvata, a uvozni su brodovi postali mnogo skuplji. Mene je zatekla sudbina da baš u to vrijeme uvezem jedan gumenjak. Kako su još bila nejasna pravila oko trošarine, a meni se žurilo, ja sam odmah pri uvozu tu trošarinu i platio. E, tu su me poreznici dočekali… Svi se pokušavaju riješiti te trošarine, a ova ju budala odmah plati?  Ispitivali su me jedno godinu dana, pa zaključili da sam platio po zakonu.

Po uvođenju PDV-a u Hrvatsku svi su pootvarali neke firmice, d.o.o. i bog-će-ga-znati što sve, samo da ta država ne dobije ništa…ni mrvice. Na benzinskoj te više uopće ne pitaju ništa osim: “Matični broj…” jer, normalno je da svi vozamo službene aute, svi smo na poslovnim putovanjima, pa normalno da nitko ne plati PDV. Osim benzina, naravno da na “firme” idu ručkovi, večere, WC papir, kurve, svinjske polovice, jahte, crno i bijelo vino, tramvajske karte i šlape za ženu… Samo lamači tim magičnim riječima “R1” i “matični broj” pa će ti sve biti jeftinije 25%.

Ali poštenje se ipak isplati, odnosno “svaka rit dođe na šekret”

Primjer prvi (rit-šekret):

Mala tvrtka u Hrvatskoj s dvoje zaposlenih ima četiri službena auta. I to ne na pushing-leasing-fafing, nego rent-a-car! Najzanimljivije je da ni jedno od zaposlenih nema pravo korištenja auta, nego auto voze: a) direktor b) direktorova žena c) tajni partner d) prijatelj direktora. Naravno da nitko od navedenih, osim onoga pod “a” koji glumata direktora nije uposlenik tvrtke! Osim toga, naravno da sav benzin ide na račun tvrtke, kao i žderačina po restoranima diljem lijepe naše... Jastozi, škampi, steakovi i odabrana vina, sve se slijeva u trbušine naših prijatelja, i to umanjeno za 13% PDV-a.

Naravno, tu je i obavezno dizanje love s bankomata karticom tvrtke, svakodnevno, maksimalni iznos. I onda odjednom svi se čude. Čaroliji je kraj! Jer požderani su jastozi završili negdje u kanalizaciji, a s njima se ne mogu podmiriti obaveze dobavljača. Ah da, zaboravih… Ono dvoje bogeca, uposlenika ne dobiva plaću, a da bi dobili neku crkavicu moraju direktoru-kralju obrazložiti da im treba za stanarinu, kruh, vodu. No sit gladnom ne vjeruje, pa direktor trbuha punog škampa plaću ne isplaćuje. Dakle, našem direktoru-kralju-caru došao je crni petak, jer je račun blokiran, sjele neke ovrhe, a i “sere-keš” više ne izbacuje pare. No kako je naš glavni junak ove priče svjestan da ce fiskus prije ili kasnije proprčkati po tim jastozima pa se ne usudi ni tražiti povrat PDV-a. Jer svi govore: “nemoj ni slučajno tražiti, rasturiti će ti firmu, sve pregledavaju…” (pa što bi financijaši trebali raditi nego pregledavati). I tvrtka lagano slijedi primjer Titanica…

Primjer drugi:

Tvrtka posluje desetak godina, nikada nije kasnila ni dana s plaćanjem svojih financijskih obaveza, vlasnik ne opterećuje tvrtku ničim, u knjigovodstvu ne postoji doslovno ni jedan jedini račun žderačine… Vlasnik iz objektivnih razloga slabije posluje i zatraži povrat PDV-a. Napiše pismo, porezna uprava pregleda knjige, zatraži još dodatno objašnjenje za dvije veće investicije (koje su osnovna sredstva rada u ovom primjeru), i povrat PDV-a uslijedi u roku od 15 dana. Vlasnik veseo, tvrtka nastavlja poslovanje…

I sada, je li nam stvarno država, tj. vlada za sve kriva, ili se neki mali vražićak i u nama krije…

P.S. Klonite se svih riječi koje počinju na slovo “P” jer su opasne po život: porez, politika, pizda, punica, policija, PDV, itd… itd…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Ja sam Alan Meniga, dijete zagrebačkog asfalta na privremenom radu u austrijskoj metropoli. Bivši sam ragbijaš (iako mi je 56 godina mogao bi to i danas prakticirati) u slobodno vrijeme pasionirano fotografiram, snimam, ronim, volim brzu vožnju na morskim valovima, skačem padobranom, bavim se speleologijom i odlično kuham. Naravno, volim jesti i o tome promišljati. Osim na blogu 'Mrcina' pratiti me možete i na Facebooku.