Želim se izboriti za bolje mjesto sporta u politici. Sjećate li se tko je to rekao? Naša proslavljena olimpijska i svjetska pobjednica, diskašica Sandra Perković. Prvo je ušla u zagrebačku gradsku Skupštinu, a zatim i u hrvatski Sabor. Jeste li od Perković čuli neku ideju oko poboljašanja sporta. Ne. Ona se i dalje bavi onim što joj najbolje ide i zbog čega je aktualna kraljica atletike. Mjesto na listama za Skupštinu i Sabor preuzela je prvenstveno kako bi se odužila Milanu Bandiću koji joj je nesebično pomagao u karijeri. Perković se jednostavno nije snašla niti je zanima ta visoka politika. Ona nije navikla niti da mediji preispituju njene odluke, pa se čak i naljutila kada su je fotografirali u Skupštini kada joj to nije bilo po volji.

Stopama Perković, ali i mnogima prije nje, sada je krenula i Janica Kostelić, vjerojatno najomiljenija hrvatska sportašica svih vremena. Postala je pomoćnica za sport ministra Predraga Šustara jer “pokušat će vratiti sportu ono što je on dao njoj”. Kamo sreće da živimo u državi u kojoj je sport u takvom stanju da bi Janica mogla biti na čelu ministarstva, hodati svjetom, promovirati ga. A dok ona to radi cijeli sustav funkcionira kao švicarski sat. Stanje je ipak potpuno drugačije. Janica zato ne može računati da će potpisivati sponozorske ugovore, dodjeljivati nagrade i obilaziti događanja.

U hrvatskom sportu od kojeg jedni jedva preživaljavaju, a jedni se bogate, zakon o sportu se ne provodi. Kostelić čeka šuma pravilnika, zakona, ali i ponajviše lobija. Ona u toj šumi nije bila. Neće joj pomoći ni to što se zbog karijere odrekla školovanja. Janica ne zna u što se upustila kao i mnogi prije nje. Od Perković, Mirka Filipovića, Line Červara, Franje Arapovića, Petra Skansija. Umjesto da su donijeli ikakvu promjenu, svi su oni samo na kraju bili fasada kojom su stranke popravljale imidž.