To su trenuci kada više nema potrebe pričati o tome što se dogodilo sa tobom moj ljubavniče/prijatelju/kolega/šefe/brate/sestro/oče/majko.

Lagala (lagao) bih kada bih rekla da mi ti ljudi više nisu u mislima. Jesu. Svaki dan. Više puta. A opet toliko rjeđe nego prije.

I dok si prije uz puko preživljavanje bio najvažnija stvar na svijetu, sada takve snažne emocije izazivaju druge, možda čak i važnije stvari, od tebe.

Taj trenutak shvaćanja da postoje i važnije stvari od toga zašto si pred par mjeseci ili godina učinio to što si učinio – naprosto je neprocjenjiv. Nije da sam sretna što su me sustigli i drugi životni problemi, ne uživam nešto posebno u patnji, ali sam presretna što ti nisi ta najvažnija tema.

Bojala sam se da se nikada nećeš maknuti s tog počasnog mjesta. Kada mi ne bi bio u mislima, bojala sam se praznine jer sam mislila da više nikada ništa ne bi moglo biti tako važno.

Ne razmišljam više o tome tko je kriv. Ne razmišljam više o tome što je moglo biti.

Ne sanjarim različite scenarije o tome kako se vraćaš u moj život zato jer si shvatio da si pogriješio. Ne pitam se više što bi mi mogao reći kao objašnjenje jer su s vremenom sva koje sam smislila postala preglupa i nisu nešto što bi te objasnilo.

I po prvi put od kad te nema, da me netko pita tko je kriv, rekla bih da si to bio ti. Bez ljutnje. Bez pokušaja da svalim krivnju. Bez nastojanja da si osvjetlam obraz. Ti si kriv što je naš odnos gotov, ti si ga završio.

Ti si sve ono što se bojiš da jesi. I ja sam pored tebe bila sve ono što se bojim da jesam.

Ja sam kriva samo u odnosu na sebe. Kriva sam što nisam znala da vrijedim i koliko vrijedim. Kriva sam zbog toga što sam dozvoljavala da me gaziš, da vrijeđaš moje dostojanstvo, da svoje komplekse liječiš na meni. Kriva sam što sam sebe obeštetila kako bih tebi dala na važnosti. Kriva sam što sam bila tek stolčić na koji si se popeo kako bi bio veći. Kriva sam samoj sebi što sam vjerovala da se odnos u kojem se netko prema meni odnosi kao čovjeku mora zaslužiti.

Ja sam to zaslužila svojim rođenjem. Ne moramo se voljeti, ne moramo se slagati, možemo se i ne podnositi, ali osnova našeg odnosa mora biti uvažavanje dostojanstva čovjeka.

Kriva sam samoj sebi što mi je to što si ranjena duša bilo opravdanje za tvoje ponašanje.

Kriva sam za to što sam vjerovala u to da ako gledaš dovoljno dugo u ljudima ono najbolje što oni mogu biti, da će to oni i postati, i da je to što u sebi pri tome ne gledam istu stvar prihvatljiva cijena. Ako sama u sebi istovremeno ne vidim ono najbolje, naći ću se u poziciji da na svoju štetu pokušavam pomoći drugome.

A zapravo ti time uopće ne mogu pomoći. Duševne rane ne zalječuje ranjavanje druge osobe. Ti nisi bio bolje samo zato što je meni bilo lošije.

Molim te, nemoj mi kucati na vrata. Nemoj me pitati ništa. Ne želim više razgovarati s tobom.

A ako ipak dođeš i ako ipak pitaš, budi spreman čuti sve ovo.

I na kraju ti se želim zahvaliti. Hvala ti što si me odbacio. Ja sama možda ne bih imala snage otići, a sada mi je jasno da bi nastavak odnosa s tobom bio loš za mene.

Trebala sam znati da je vrijeme da odem onda kada sam uplašila i shvatila da ću se za 15 godina probuditi i shvatiti da sam jedna od onih koja nema hrabrosti slijediti svoje snove, da sam zapela u vezi bez ljubavi, braku bez seksa, na poslu koji me ne ispunjava, s kolegama s kojima ne želim raditi, pored prijateljice koja ne može čuti moje mišljenje, pored bilo koga tko ne poštuje moje „Ne“, pored bilo koga tko na trenutak ne može ostaviti sebe po strani, pored bilo koga tko misli da je bogomdan.

Hvala ti.

Ostaj mi sretno. Ostaj mi daleko od mene.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.