O zadnjem hrvatskom treneru koji je znao primiti kritiku pisao je Konstantin Porfirogenet u svojim zapisima iz sredine desetog stoljeća. Nekih podataka o dotičnom gospodinu ima i na ponekom kamenu iskopanom u ruševinama drevne Salone, no i to je dovoljno da shvatite poruku. Bilo je to jako, jako davno. I takvih više nema.

Igor Štimac, po zanimanju hrvatski izbornik, u ovoj je kategoriji, zamislite, uspio otići i korak dalje. Podsjećajući pritom na nestašnog dječaka koji jedinice u školi opravdava onom popularnom “svi profesori me mrze” ili na paranoika koji u prženim krumpirićima prepoznaje zavjeru CIA-e. Tako nekako zvuče njegove priče o smišljenoj kampanji protiv njega ili o medijima, koji ga, eto, baš ne vole.

A prava je istina da nitko protiv Igora Štimca nema ništa. Ali zato mnogi imaju nešto protiv njegova neuspjeha, nesposobnosti i bahatosti. Točnije, 97% ispitanih u našoj anketi. I to je, ostavimo li po strani teorije zavjere, prilično normalna pojava. Slavena Bilića je nacija obožavala dok je bio uspješan. Kad više nije bio, kritizirala ga je. I on se, naravno, ljutio. Kažem naravno jer i on je hrvatski trener...

Ako ti od 25.000 ljudi njih 24.300 kaže da bi trebao otići, onda o tome barem razmisliš. Ili ih, u Štimčevu slučaju, sve nabiješ na onu stvar. Otprilike onako kao što je narod nabio njega rezultatima ankete...

Ključna su tu pitanja zašto bi itko bez razloga kritizirao Štimca i kome je to u interesu. Izborniče, pokušajte odgovoriti na ta pitanja. Pa možda shvatite da razlozi za kritike postoje.