Dakle, gotovo je točno reći da je Kuba – zemlja bez Interneta (barem onog na koji smo mi naviknuli).
Zapravo, uopće ne znam kako su me nagovorili da u travnju tamo odlučim provesti 14 dana. Mislim da se radilo o općem nepoznavanju destinacije o kojoj smo pričali, kao i o entuzijastičnom D. kojem je Kuba oduvijek na bucket listi. I čak me, usprkos tome, vjerojatno ne bi nagovorio da nije našao podršku u dvoje frendova koji idu s nama. Tek sam kasnije saznala da oni žele „avanturu“.
Štreber u meni ima problem s „avanturama“. Što mislim da su i oni shvatili u trenutku kad su mi predložili da sletimo u Havanu bez plana gdje ćemo prespavati tu noć - „Pitat ćemo lokalce.“.
U hororu koji se paralelno odigravao u mojoj glavi je to bila posljednja stvar koju je rekla skupina turista prije nego što su završili kao hrana dupinima. Ili tako nešto.
Frendica koja se nedavno vratila s Kube je izjavila sljedeće: najvrjednija stvar koju možeš ponijeti na Kubu je – informacija. Ne znam je li me time utješila ili samo povećala osjećaj anksioznosti, ali me svakako natjerala da proces planiranja shvatim ozbiljno.
Kako se štreber priprema za nepredviđene situacije
Po prvi put u svom odraslom životu, uplatila sam putno zdravstveno osiguranje (osiguranja sa školskih izleta ne računam). Po prvi put u životu sam poslala upite najvećim osiguravajućim kućama, tjedan dana uspoređivala ponude i - potpisala. Na kraju sam zapravo uzela godišnje putno osiguranje, jer možda iz nekog razloga zapnemo na Kubi duže od planiranog i baš u tom trenutku mi se pokvari zub. A nikad se ne zna, možda uspijem i slomiti nogu tijekom pola sata presjedanja u Parizu.
Moj prvi neizravni susret s putnim zdravstvenim osiguranjem se dogodio na St. skijalištu. Sunčani dan je za dragu frendicu završio slomljenom nogom, prijevozom helikopterom do bolnice, a zatim i vožnjom u hitnoj pomoći do Zagreba. Iako smo mislili da će se raditi o cijelom malo bogatstvu troškova, zahvaljujući putnom zdravstvenom osiguranju – trošak je bio zanemariv.
Neki vole spontanost, a neki su - ja
Ja sam jedna od onih koji planiraju dane unaprijed i obožavaju to-do liste, zbog čega mi koncept spontanosti nikada nije bio pretjerano blizak. Spontanost mi je super kada idem u Budimpeštu na trodnevni izlet. Spontanost mi nije super kada postoji mogućnost da postanem hrana dupinima.
Kada pričamo o spontanosti, uvijek se sjetim frendice koja je uvijek, bez obzira na to što možda idemo samo na dva dana do Ljubljane, uvijek imala uplaćeno putno osiguranje s dodatnim osiguranjem prtljage i osiguranjem otkaza putovanja. U početku sam mislila da pretjeruje, ali od svih ljudi, obično bi se uvijek njoj zagubio kofer u transportu ili bi se neposredno prije puta razbolila. Ne znam zašto, ali u svakom društvu ima barem jedan takav...
Pozitivno je što je ona u takvim situacijama redovito ostajala smirena jer dodatno osiguranje prtljage pokriva krađu, gubitak i oštećenje prtljage tijekom putovanja i boravka u inozemstvu pa je uvijek bila spremna za takve nepredviđene situacije. Ona me naučila da u ručnoj prtljazi uvijek imam sve potrebne stvari za prva 24 sata. Točnije, ona me naučila da razmišljam unaprijed, preuzmem odgovornost i minimiziram rizike.
Možda ćeš me pitati što je sa spontanosti, što je sa svim onim posebnim trenucima koji su rijetko isplanirani? E pa ovih dana, inženjer u meni pokušava pratiti sljedeću formulu 80:20.
80% svog vremena planiram, analiziram i donosim „pametne“ odluke. Ostalih 20% obično tjeram samu sebe da se prepustim trenutku.
Baš zato smo rezervirali smještaj na Kubi za deset dana. Ostala 3-4 će biti spontana avantura.
*Disclaimer: Znam da dupini ne jedu ljude i zapravo se jako veselim što ću ponekog možda i vidjeti.