Velika Britanija dobila je na lokalnim izborima novu političku zvijezdu u obliku Nigela Faragea, ondašnje verzije Ruže Tomašić. Italija je nedavno dobila Beppe Grilla, klaunovsku verziju klauna Berlusconija. Mađarska ima ono što bi uskoro želio imati Tomislav Karamarko.  Odnosno, ono što već u sličnom obliku ima Srbija.

A sindikalac Vilim Ribić na nedavnom prosvjednom skupu apelira da se stvori neka treća snaga u Hrvatskoj. "Mi šaljemo poruku, stvorite treću snagu i mi ćemo je poduprijeti". A zatim se svi automatski okrenu prema Nikici Gabriću i njegovoj propagandnoj ideji prosvijećenog apsolutizma.

Tako je to kad se traži nešto novo. U današnjoj Europi zasićenoj istim političkim elitama koje istim putem vode svoje zemlje u istu provaliju, u ovoj neviđenoj oseki ideja, programa i  naročito političkih lidera, na površinu neminovno isplivaju čudaci i proroci, populisti i demagozi, autokrati i fašisti, cirkusanti i destruktivci.

Nigel Farage i njegova anti-EU strančica parazitiraju na krizi Unije, a još više na nemoći najvećih stranaka. On je jedan od onih koji dokazuje tezu kako se danas bez prevelikog truda može uspjeti u politici. Beppo Grillo potvrđuje teoriju kako se u politici najlakše može uspjeti tako da joj se ruga. Njega se već naziva najopasnijim čovjekom u Europi.

U Mađarskoj jačaju antisemitizam, ksenofobija, izolacionizam i suspendiranje demokratskih prava i sloboda, a u Srbiji je politika demokratskih stranaka dala priliku radikalima da dođu na čelo države.

Hrvatska takvih ima i na vlasti i u opoziciji, ali opet nas nekakav mazohistički poriv tjera da za njima još tragamo. Pa se u očaju okrećemo lesarovcima i glavaševcima, Bandiću i Kerumu, Rohatinskom i Ruži Tomašić, zaboga čak i Ivi Josipoviću. Tragamo za trećim smjerom kao da nam već i ova dva nisu previše.

Na čelu Vlade već imamo čovjeka koji lavira od klauna do autokrata. U opoziciji imamo čovjeka koji nas podjednako plaši i nasmijava. Na političkoj sceni imamo podjednako kompetentne diletante i jednako uvjerljive demagoge. I zapravo, koliko god opcija imali – jednu koja je vladala 18 godina, drugu koja popravlja pokvareno, treću o kojoj sanjamo, četvrtu, petu i stotu kojih nema – sve se svodi na isto. Ili još gore.

Nedavno nam je malo falilo da dobijemo poduzetničku stranku na čelu s ex-guvernerom Željkom Rohatinskim, sindikalisti traže neku opciju s kojom će oni osobno biti zadovoljni, Kerum i Bandić nam se otvoreno rugaju, a ni Gabrić nije daleko od toga, stranke centra svode se na trgovačku koaliciju, a manjine kroje vlast...

Konkurencija ideja svodi se na recikliranje uvijek jedne te iste, a konkurencija programa na izmišljanje uvijek novih brojki i jednadžbi (3x7, 21, 5x5, 25). Interesi jednih pobijaju interese drugih, stranke su rastrgane između poriva da zadovolje široku biračku bazu i uski krug tajkuna kao izvore moći i financija, a kriza liderstva dovela nas je do Ruže Tomašić.

I što nas se više uvjerava da ova zemlja krije nepresušno vrelo ljudi, ideja i programa koji nikako da dođu do izražaja, toliko otkrivamo da je to zabluda. Politički prostor toliko je kontaminiran da bilo koja zdrava ideja umire ili mutira. I pretvara se u još goru inačicu originalne paradigme.

Ljudi su u današnje vrijeme toliko zgađeni politikom da na izborima najbolje prolaze oni koji se pretvaraju da nisu političari. A s druge strane, na vlasti konstantno trpimo ljude koji se prave da su političari. 

I koliko god te krajnosti izgledale nepomirljive, spaja ih zajednička misao: kako da svoje vlastite interese stave ispred interesa građana.

O tome sanjaju i čelnici stranaka, i čelnici sindikata, i prosvijećeni apsolutisti, i poduzetnici i politički trgovci. I svaki treći put izgleda nam kao i svaki prethodni.