Oduvijek su postojala dva HDZ-a.
Lijevi i desni HDZ, nacionalistički i tehnomenadžerski, liberalan i konzervativan, emigrantski i partijski, ex-ustaški i ex-komunistički, postojali su Tuđmanov i Sanaderov HDZ, Sanaderov i Pašalićev, Sanaderov i Karamarkov, Karamarkov i Plenkovićev...
I naravno, oduvijek postoje Novi i Stari HDZ.
I kad se Ivo Sanader ispričao zbog politike Tuđmanova HDZ-a, i kad se Tomislav Karamarko odrekao Sanaderova HDZ-a, i kad je Andrej Plenković rušio Karamarka, uvijek se govorilo o tome da je to sad novi HDZ. Za razliku od onog starog. Ili kao kontrapunkt starom. Ili još češće, kao izgovor za pokrivanje svinjarija onog starog.
Na vlasti se kočoperio neki novi HDZ, u oporbi je na rivi, na ulicama, pod šatorima i u stožerima bauljao uvijek onaj stari, rigidni, prijeteći, zastrašujući HDZ.
Dok su birači glasali za stari HDZ, onaj umiveni novi HDZ vrbovao je koalicijske partnere, hvatao žetončiće, peglao imidž, kupovao naklonost, prodavao svoje umiveno lice pred europskim birokratima, neutralizirao kritičare i rasturao konkurenciju.
I postojano pokazivao simptome starog HDZ-a.