Istina, na razvijanju te vještine radili smo predano stoljećima, bilo je vrijeme da svijet prepozna taj trud. Kad god, u svako doba dana, po svim vremenskim uvjetima – ima nas po kafićima. Trudimo se. Osjetila bogatog Austrijanca, opčinjena prizorima, mirisima i okusima Mediterana kakav je nekada bio, nisu raspoložena za drugačije tumačenje do onoga da se tu jednostavno radi o umijeću uživanja u životu – kako samo ti Hrvati znaju ispijati kavu!
No kad ste Hrvat, onda vam puni kafići u pol podneva tijekom radnog dana, u bilo koje doba godine, znaju izgledati jezivo (osim ako slučajno niste i sami svratili po svoju dnevnu dozu) jer znate da se tu često ne demonstrira nikakvo umijeće življenja, već upravo suprotno – umijeće preživljavanja u kojem svatko zavarava svakoga, a prije svega samoga sebe. Srče se kava, pljuckaju se psovke, proklinje se država, ližu se neka prošla, bolja vremena i tako iz dana u dan, bez potrebe da se nešto pokuša promijeniti. Kava se često ispija bez smisla, s krivim ljudima, u krivo vrijeme, na krivi način. Zato oprezno, bogati Austrijanče, ne poželi takvog umijeća i ne pokušavaj ništa slično kod kuće da se jednog jutra ne bi probudio kao Hrvat i ostao prestravljen svojim novim obličjem.
Jer mi Hrvati često kavu moramo plaćati zadnjim kunama, usput uzmemo i Cedevitu da „uštedimo“, pod prvim kofeinskim naletima pričamo o svemu onome što smo mogli a nismo, reanimiramo neostvarene snove koji se vrlo brzo u takvim situacijama zbog kombinacije s Cedevitom stisnu u grč i završe u bezdanu, isprani odlučnim mlazom zahodske Lete – zaboravljeni. Samo da znaš.
Ipak, nije kod nas nikada ništa tako crno kako mi to volimo prikazati, čak je i kava sve češće nesica, a ne ona prava crna. Pa tako i navika ispijanja kave ima i puno svojih dobrih strana.
Jedna od najpoznatiji legendi vezanih uz kavu priča o tome kako je afrički pastir Kaldi imao koze koje su počele živahno plesati nakon što su obrstile grm s čudnim bobicama. Naravno, morao je Kaldi probati koji je to vrag pa je ubrzo i sam požvakao nekoliko, te shvatio da se od njih osjeća krepko i poletno, baš kao i njegove koze. Bobice je odnio seoskom starješini koji ih je obezvrijedio i bacio u vatru, misleći da siroti Kaldi priča gluposti. No prostorijom se tada počeo širiti iznimno ugodan miris pa su brže bolje preostala zrna pomiješali s vodom i tako je nastala prva šalica kave.
Srče se kava, pljuckaju se psovke, proklinje se država, ližu se neka prošla, bolja vremena i tako iz dana u dan, bez potrebe da se nešto pokuša promijeniti. Kava se često ispija bez smisla, s krivim ljudima, u krivo vrijeme, na krivi način.
Hvala Kaldiju. Osobno bez kave ne mogu, tj. volim misliti da ne mogu jer sviđa mi se njezin miris, okus i način na koji se zbog nje pokrenem. Najdraža mi je ona prva jutarnja. Pijem ju nasamo da mogu bolje uživati u osjećaju buđenja i pravljenju planova za dan koji je preda mnom. Volim i kave sa svojim prijateljicama, one na kojima se osjeti da nam vremenske i prostorne udaljenosti ne mogu naštetiti, kave na kojima već prvi njihovi osmjesi rastjeruju sve košmare koji su do maloprije dosađivali, a svi životni problemi brzo postaju materijalom za smijeh i humor kakav kužimo samo mi jer se družimo još od vremena kad nam je od kave mogao narasti rep.
No kako se i u Hrvatskoj čuda događaju, ljudi ponekad pronalaze poslove pa se za iste primaju toliko čvrsto i grčevito da svi ostali dijelovi njihova života ne mogu normalno disati – odumiru. Vjeruje se da se to tako u Hrvatskoj mora jer posao je klizava zvjerka, može ti izmigoljiti kad se najmanje nadaš. Na oku ga moraš držat neprestano, uspiješ tek povremeno dragim ljudima doviknuti da nemaš vremena za kave.
Zapamtite, svijet je počeo, oprostite, ići k vragu onoga trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu, piše Julijana Matanović citirajući profesora Bratulića u svojoj knjizi I na početku i na kraju bijaše kava. Knjiga je to natopljena sjećanjima što su predugo ležala na nečijim grudima i žaljenjem zbog nepopijene kave s onim s kim je to trebalo učiniti. Volim Julijanine knjige, no ova mi šalica sjećanja ipak nije najbolje sjela. Promijenila sam se, svoje kave pijem ovdje i sada, sve manje mislim o jučer, sve me više zanima ono što dolazi sutra. Istina, sve češće vičem kako nemam vremena za kavu, ali obećala sam samoj sebi da će to biti popravljeno jer ne bih da svijet ode k vragu.
Eto, ugodan vam dan želim! Bježite s kava koje se događaju s krivim ljudima, u krivo vrijeme, na krive načine i ne zaboravite popiti kavu s onima s kojima biste to svakako trebali.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Zovem se Ivana Gložić i autorica sam bloga Naranča na kojem uglavnom pišem o svakodnevnim nastojanjima i neodustajanjima, ali i o onima koji ovaj svijet nastoje učiniti boljim mjestom za život. Zašto Naranča? Zato što simbolizira radost. Osim na blogu, možete me pratiti i putem Facebooka.