Andrej Plenković je kuler kakvog svijet nije vidio. Samo je jednom izgubio živce, na Grmoju. Sve druge drame hendla kao učitelj zena. “Kamo se žurite”, “Polako”, “Vrag odnija prišu”...
Treba priznati da je s tom filozofijom ostvario prilično uspjeha. Naslijedio je Augijeve staje koje su bile tako prljave da ih je, prema grčkome mitu, mogao počistiti samo snažni Heraklo. A ovaj je bio ne samo jak, nego i pametan, pa je probio zidove staja i prema njima preusmjerio rijeke. I staje su počišćene. Plenković je tako riješio Agrokor i Petrokemiju, ostaje mu još Uljanik. I stečaj je, naravno, rješenje: to je prilika za novi početak.
Plenković čisti i stranačke prostorije, čini se da mu i taj posao dobro ide. Na vrh stranke namjerava kooptirati mlade, obrazovane ljude, i to je dobro, naročito kad se sjetimo ministara a la Crnoja. Plenković je tu preuzeo rizik, stranka i baza kipte od gnjeva, kao i zbog Istanbulske konvencije i Marakeša, ali on vozi po svome.
Taj smjer je dobar - možemo uvažiti da, s obzirom na prepreke, i ne može voziti brže. No je li to dovoljno? Za novi mandat možda jest, za snažan iskorak ove zemlje - nije.
Slušali smo ovih dana kako Bandić zapošljava rodice, kako izmišlja radna mjesta, kako psuje Boga i Majku Božju, a glumi bogobojaznog katolika, kako kroji pravilnike prema podobnicima...
Nema nikakve sumnje da Bandić nije izuzetak, nego samo najizrazitiji primjerak šireg sustava vrijednosti. Faraoni javnog sektora, poput jata skakavaca, pelješe ovu zemlju i njezine ljude. HDZ, HNS i SDP čuvaju taj samoubilački kulturni model. U njemu pošten čovjek teško može naći životni prostor. Jedan taksist nam je nedavno rekao kako se njegov šef u Irskoj začudio kad ga je pitao hoće li mu plaćati prekovremene sate prema dogovoru. Tamo se regule poštuju i ne pita se za stranačku iskaznicu.
Zato je Irska od 2000. narasla za 1,4 milijuna ljudi, a mi nestajemo. Biti il’ ne biti, pitanje je sad. Hrvatska je zemlja za osam milijuna ljudi, ali joj treba reset...