Prošli tjedan posjećivao sam operiranu, teško pokretnu bolesnicu u jednoj bolnici u Zagrebu. Neću navoditi ime ali to je jedna od najpriznatijih bolnica u Zagrebu u kojoj radi niz svjetski priznatih liječnika. 

Kad uđete u bolnicu sve djeluje uredno i čisto, upravo onako kako bi bolnica i trebala izgledati ali kad dođete na odjel onda vidite s kakvim se problemima bore pacijenti i osoblje bolnice. Prvo što vam pada u oči su ogromni aluminijski prozori kroz koje sunce nemilosrdno prži i grije pacijente. Iako je u Zagrebu prošli tjedan bilo ugodno u bolesničkoj sobi temperatura preko 25 stupnjeva. Tko zna kolika je temperatura tijekom ljeta. Sigurno je nesnosno. Vidi se da su prozori ugrađeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća. No nemojte misliti da ih možete otvoriti. Pričvršćeni su "šarafima" pa nemate šanse provjetriti sobu i učiniti atmosferu ugodniju bolesnicima. Želite li spustiti rolete naišli ste na problem. Uništene su, ne mogu se pokrenuti ni dolje ni gore. Kad dođete do pacijenta vidite da leži na metalnom oronulom krevetu iz prošlog stoljeća s tankim udubljenim madracom i jastukom koji neopravdano nosi takvo ime. Prije bi to bila zgužvana tanka masa presvučena jastučnicom. U koliko kojim slučajem otiđete do toaleta vidite uništene  i potrošene pločice na podu, oronulu kadu s koje je skinuta boja, a slavine gotovo da ne možete zatvoriti. I to je bolnička soba u priznatoj klinici. Kako je tek u bolnicama koje su van Zagreba? Ne usudim se pomisliti. Znam da je zdravstvo u teškoj situaciji ali ovakve bolesničke sobe nisu zaslužili teški pacijenti niti je to radna atmosfera u kojoj sestre i liječnici mogu pružiti punu skrb bolesnicima. 

U isto vrijeme čitam u novinama da Vlada putem javne nabave želi kupiti mobilne uređaje za 40 milijuna kuna. Puno je kritika izneseno na ovaj potez Vlade i ja neću ovdje kritizirati već ću ukazati na način kako bi se tim istim novcem moglo pokrenuti gospodarstvo.  

Prema mojem razmišljanju ovaj novac bi se mogao korisnije upotrebiti na obnovu ovakvih bolničkih soba. Kako? Pa eto jednostavno. Postoji čitav niz obrtnika i građevinskih tvrtki koje se bave popravkom prozora, roleta, postavljanjem keramičkih pločica, bojanjem i sl. Svi oni su danas bez posla ili rade jako malo. Građevinarstvo, koje je najteže pogodila recesija propada. Zatvoreno je čitav niz građevinskih tvrtki, a radnici su poslani na burzu. 

Prema mom iskustvu temeljita obnova jednog kvadrata postojećeg objekta, ako se u njemu vrše bojanja, popravci prozora, roleta, elektro i vodovodnih instalacija i tome slično stoji oko 3.000 kuna i to sa svim potrebnim materijalom. Dakle s ovih 40 milijuna kuna moglo bi se obnoviti 13.333 m2 bolesničkih soba. Sve poslove na obnovi mogla bi izvoditi  građevinska operativa koja sada stoji neiskorištena. Moglo bi se zaposliti stotine radnika koji nemaju plaću. Nije na odmet spomenuti da bi se iz tog novca mogu kupiti novi madraci i jastuci koji se proizvode u Hrvatskoj jer imamo, najmanje jednog, svjetski poznatog proizvođača takve opreme. Mogle bi se kupiti keramičke pločice i sanitarije te boje od proizvođača u Hrvatskoj kojima prijeti stečaj i otpuštanje radnika. Ovako iskorišten novac ostao bi u Hrvatskoj. Zaposlili bi se djelatnici, povećao bi se priliv  po osnovi poreza u državnu blagajnu. To bi bio jedan mali poticaj našem gospodarstvu i poduzetnicima koji bi tada bili u mogućnosti pokrenuti nove investicije. U tom slučaju bi pojedini ministri bili u pravu kad tvrde da poduzetnici ne investiraju. Ovako nemaju moralno pravo prozivati ih jer novac odlazi van Hrvatske na nabavku mobilnih uređaja. Neki drugi poduzetnici će investirati, no to naravno neće biti hrvatski poduzetnici.

Pomoć stranim gospodarstvima

Kad dalje razmišljam nisu u pitanju samo sredstva za kupnju mobilnih uređaja, što je sada hit tema, ima tu još puno ovakvih investicija koje pomažu stranom gospodarstvu. Govorilo se o kupnji novih automobila, opremanju ureda državnih institucija i sl. 

I sad postavljam pitanje. Zar baš moramo trošiti novce na nešto što nam u ovom trenutku nije potrebno? 

Nisam siguran da negdje, na jednom mjestu postoji točan izračun ovakvih i sličnih investicija u kojima se troši vaš i moj novac. Da postoji bio bi to ogroman iznos koji bi se mogao dobrim planiranjem preusmjeriti u domaće gospodarstvo. Opravdanja nadležnih, da tim investicijama štede, nisu baš uvjerljiva onima koji su bez posla i onima koji su na burzi. Kupnjom mobilnih uređaja, automobila, namještaja i sl. potaknut ćemo razvoj tuđeg gospodarstva jer je opće poznato da mi ne proizvodimo niti mobilne uređaje, automobile, a niti namještaj koji bi zadovoljio prohtjeve naručitelja. Pomoći ćemo djelatnicima i poduzetnicima u drugim zemljama da prežive recesiju. 

Oni koji planiraju ovakve i slične nabavke trebali bi znati da se neki predsjednici vlada biciklom voze na posao, da se voze u starijim modelima automobila, da rade u uredima koji su opremljeni domaćim namještajem itd. Mogao bih beskonačno nabrajati. A države im nisu u recesiji. 

Mislim da o ovome vrijedi razmisliti, zar ne?

O autoru

Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.