Luka Raut ima 5 godina. Ima i leukemiju. Liječi se na zagrebačkom Rebru i vjerojatno ima samo dvije želje - da ozdravi i da su roditelji stalno uz njega. Da ga mogu zagrliti kada ga boli, utješiti nakon iscrpljujućih terapija, da mu mogu pročitati priču za laku noć, da mu kažu da će svi biti u redu... No nije to baš tako jednostavno u ovaj malenoj zemlji velike birokracije. Njegovi roditelji su ljudi skromnih primanja koji su naivno mislili da će po povlaštenoj, subvencioniranoj cijeni moći prespavati u sobi hotela izgrađenog kraj bolnice. 

Sada više nema subvencije, a vlasnika tuđa nesreća baš i nije ganula pa noćenje stoji ni više, ni manje nego 580 kuna. Priča ja završila na naslovnicama, ministar zdravstva je obećao pomoći, a roditelji su, svjesni gdje žive, iznajmili stan. Valjda će ova priča dobiti sretan kraj kao i još stotine takvih. Nedavno sam čula jednu sličnu. 

Majka spavala na podu uz svoje bolesno dijete

Dvomjesečna beba je završila u bolnici, a kako nije bilo mjesta u apartmanu očajna je majka jedva nagovorila liječnike da je puste da spava na podu?! Majka jednostavno nije mogla prihvatiti da svoje bolesno dijete koje, još i doji, tako malo ostavi samo u nepoznatom prostoru. Iako nije po propisima bolnice i osoblje je za nju našlo razumijevanja. Tko je kriv što u bolnicama postoji tek pokoji apartman za takve slučajeve. Liječnik, šef bolnice...o ne, ne, ne već ministri, gradonačelnici i njihovi činovnici kojima je bitnije utući milijune u nabavku promašenog cjepiva ili u poluprazni stadion... 

Mihael Kovaček ima godinu i pol. Rođen je s ispremiješanim organima. Teško mu je oštećen mozak, ne hoda, niti se može sam hraniti. Ni njemu to nije bilo dovoljno za status invalida koji bi pak njegovim roditeljima omogućio da dobiju na korištenje kuću po posebnim uvjetima. U njegovom slučaju sreća je da je neki revni birokrat pročitao novine i odlučio okrenuti ploču pa će dijete dobiti odgovarajući status i samim time krov nad glavom. 

Mia Begović ima 49 godina. Ima jedan stan, pola vikendice, želi još jedan stan, a od Grada je na korištenje dobila još jedan stan kao zaslužna građanka. Da, ima mnogo stanova pa ima još i gradski. Doduše, Grad je već godinama želi izbaciti, ali ne da se ona. Njoj birokrati ne znaju doskočiti. 

Arsen Bauk je ministar. I ima ušteđenih i milijun kuna. Čini se da ne krši zakone već dobro upravlja svojim novcem. Mali je problem što njemu zakon stvarno ide na ruku. Za razliku od roditelja djece iz navedenih priča njega ne muči gdje će prespavati, ni hoće li kada plati spavanje imati šta jesti. On je kao ministar dobio stan na korištenje. Neki državni koji plaća po, pogađate, povlaštenoj cijeni i to ni više, ni manje nego pet kuna po kvadratu. Nije jedini. Ima ih još koji tako žive, a mi im iz svog džepa plaćamo još i naknade za odvojeni život i karte da odu besplatno kući, a na kraju krajeva baš mi im dajemo i plaću. 

Da su recimo naši birokrati umjesto 'zaslužnim' građanima više gradskih stanova podijelili udrugama roditelja bolesne djece, možda bi Lukini roditelji danas lakše disali. 

Istina, neke su stanove i dali takvim udrugama, no to očito nije dovoljno. Ili da ne idemo u krajnost, da su one stanove koji zjape prazni dali na korištenje za pet kuna po kvadratu možda bi mali Luka brže ozdravio. Jer ne bi sa strepnjom iščekivao majčin poljubac znajući negdje duboku u sebi koliko taj poljubac košta njegove roditelje. 

Nema gore i tužnije stvari od teško bolesnog djeteta. Zar je uistinu potrebno tim ljudima još otežavati? Pa, dragi političari i činovnici, kad već nalazite načine za mudru raspodjelu fotelja, za fantastično uhljebljivanje svojih pulena, nađite način i da pomognete ljudima koji strepe nad životima svojih anđela. Najčešće je za to potrebno samo malo dobre volje i nečiji potpis.