Migrante i tinejdžere u isti lonac – k'o Štrumpfove

Posljednjih desetak dana se dosta piše o migrantima, iskaču iz svakog grma (doslovno), sa svakog portala, u svakim su vijestima. U gomili vijesti top je bila ona iz mog grada i migrantskoj krizi u Samoboru.

Neka bakica je u dućanu vidjela nekog tko se fizički nije uklapao u njenu viziju pravog Samoborca i odmah je napravila cirkus. Zvala policiju, bližu i širu rodbinu, župnika, liječnika i kćer koja se odselila u Irsku. Susjedu Dragicu je namjerno izostavila jer ju ista nije pozvala na proslavu imendana. To joj do kraja života neće oprostit'.  Pa nek' si Dragica sad misli. Nek ju migranti opljačkaju. Jezus, jezus. 

Situacija je eskalirala do neslućenih razmjera da bi na koncu sve završilo logičnim objašnjenjem. Zaposlenici Mate Rimca, genijalci iz Indije, Šri Lanke i Pakistana išli su u dućan po špeceraj i kupujući prašak za veš, vratinu na akciji, polubijeli kruh i gel za tuširanje na 2 za 1 akciji i do neprepoznatljivosti šokirali jadnu bakicu. Škandal.

Uglavnom, oni drugi migranti, ne ovi koji imaju radnu dozvolu i rade kod Rimca nego oni koji su u tranzitu imaju namjeru. Dočepati se neke zapadne zemlje. Doći u EU. Na stranu što su već u EU, ali situacija nam je u državi takva da se ni migranti ne žele u njoj zadržati – to je tema za neku drugu priču. O kojoj bi se dalo pisati. Na dugačko i na široko. O, da. 

Ovim migrantima glavni je cilj prijeći granicu. Oni ispituju granice. Koje su jasno definirane i postavljene. 

Podsjećaju me na moje kćeri. Obje u pubertetu. I one se igraju s granicom. Svaki dan, u nekoliko navrata. 

Možda i nije društveno prihvatljivo ili kako se sada popularno kaže - politički korektno migrante poistovjećivati s tinejdžerima jer ima migranata koji su zaista pobjegli glavom bez obzira zbog totalno bed situacije, ali… Što je danas politički korektno, društveno prihvatljivo? Možemo ponekad i biti bez metle u guzici. Uz dužno poštovanje prema svima. I s ove i s one strane granice. 

Mir u dućanu košta četiri kune 

Da me je netko upozorio na sve ono što donosi roditeljstvo sa svim dobrim i lošim stranama – ništa ne bih mijenjao.
Ona uzrečica „mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga“ istinita je u svakom svojem slovu, ali zaista. Dok su klinci mali – tak' su guba. Slatki, simpatični, dobri – pozitivni i s njima se fakat lako izlazi na kraj ako si jasno definirao granice. Ok, i naše su znali imati žute minute, ali nikad, ali nikad mi se nijedno dijete nije bacalo po podu u dućanu jer im nisam nešto želio kupiti.

Za razliku od gospođe iz Lidla od prošle subote kad joj se mali bacio nasred dućana jer mu nešto nije htjela kupiti pa je ista ta gospođa popizdila, počela galamiti i lupila malog četiri pet puta po guzici koji je počeo samo još više urlati. Suosjećao sam s njom jer znam kako te klinci ponekad mogu izbaciti iz takta. Može se gomila tih situacija izbjeći ako postaviš granice. Naša dućanska granica koštala je četiri kune. 

Mi smo s našim klinkama u dućanu imali dogovorenu shemu. Ok, idemo u dućan i možeš si kupiti što god hoćeš, ali ne smije koštati više od četiri kune. Postavi tu financijsku granicu na koji god broj hoćeš jer ne ulazim u tvoj novčanik, ali to je tako dobro funkcioniralo. 

Dok smo mi nesmetano kupovali sve ono što je bilo potrebno, a veliki shopping se obično radi dan nakon što se zatvori kartica, curke su se osjećale važne i kombinirale.  Da li uzeti jednu čokoladicu ili dvije žvake. Ili možda ipak sladoled. Ponekad i žicale za dodatnih kunu i pol jer su onda mogle uzeti dvije lizike. Sjećam se jednom kad se srednja predomislila pa vratila dva Životinjska i uzela jogurt.  Ej, jogurt. Ma daj me nemoj s jogurtom. 

Rekli smo da jogurt ide na naš račun. Kakvo veselje za četiri kune. 
Ako nisu pospremali igračke, maknuli smo igračke na par dana pa nisu imale što niti razbacati. Pa su shvatile poantu. I počele pospremati.

Da se razumijemo, nisu naše cure bile „by the book“. I naše su znale biti zločeste, neposlušne i dizale nam tlak. I naše su znale ponekad dobiti malo po riti. Fakat rijetko, ali jesu. Bio bih licemjeran i lagao bih kad bih rekao da nismo nikada lupili dijete po guzici. Jesmo. 

Ove dvije starije nemaju više ni četiri ni pet godina. Starije su, ali i dalje znaju biti „zahtjevne“. I te kako. Do ludila zahtjevne.
Je li „zahtjevne“ uopće prava riječ, ali ne pada mi na pamet niti jedna druga koja bi mogla u svoj svojoj biti objediniti kompletne pubertetske eskapade.

Keep calm – imaš dijete tinejdžera – na kvadrat

Zadnjih par godina smo u fazi puberteta. Jeeeeeeeeee.

Gospoja i ja s jedne strane granice. Njih dvije s druge. Jesmo li sretni zbog toga? Hm. Dvojim. Ponekad da, ponekad ne. K'o u onom vicu kad dođe čovjek kod doktora. 

„Recite gospodine, što vas muči?“ – upita doktor.

„Malo sam neodlučan.“ – odgovara pacijent.

„A koliko dugo vas to muči?“ – pita doktor.

Ovaj spremno odgovara – „Ma čekajte malo, možda ipak i nisam.“.

Tako i ja. Fakat ne znam što pametno reći na temu puberteta i njih dvije koje pubertet pere jako. Ima dana kada je sve k'o po špagi, totalna idila, zen…, ali ima i dana kada sam lud, bijesan. Bjesniji i od Nives Celzijus. Ima i dana kad smo gospoja i ja tužni, ali onak' baš u bedu jer ne vjerujemo kako se ove naše dvije, tada primadone, ponekad znaju ponašati. 

O tome da jesu li dani dobri ili nisu ovisi milijun razloga. Od vremenske prognoze, bioprognoze, rasporeda sati, sjenila za olovke, zadnje šnite kruha pa do tajica za tjelesni, a tako je malo potrebno da sve ode u totalno krivom smjeru pa u kući nastane raspašoj. 
Tješim se da se granica tolerancije pomiče s godinama i brojem djece. Ustvari, siguran sam u to. 

Kad se malo vratim u prošlost, to je izgledalo otprilike ovako: oko prvog djeteta totalno strepiš, nad svim i stalno. Padne duda na pod, odmah se mora iskuhati u vrućoj vodi. Imam osjećaj da je u prvih godinu dana prvog djeteta na štednjaku vječito ključala rajngla vode. Samo smo ubacivali unutra. Što god je i dotaklo pod se opkuhavalo. Ma kakvo pravilo 5 sekundi.

Tolerancija i „bit' će ok“ način razmišljanja ide sa svakim novim djetetom i godinama. K'o u onoj priči o obitelji s troje djece. Kad prvo dijete u parku pojede šaku zemlje, sumanuto juriš u bolnicu (obično vikendom navečer) i napraviš cijelu paniku na hitnoj jer je dijete pojelo šaku blata. Uzalud uvjeravaš doktore da je krajnje potrebno ostaviti dijete cijelu noć na promatranju, zoveš sve frendove jer netko možda ima vezu u Vinogradskoj i netko će moći urazumiti „nerazumnog“ doktora da si u pravu ti, a ne on. Pokisao se vraćaš doma, pratiš dijete još deset dana ne bi li primijetio neke promjene, ali jok. Nula. Ništa. Zero. Paničario si bez veze.

S drugim je već lakše jer kad ono pojede šaku zemlje, malo mu obrišeš lice i pošalješ ga nek' se igra dalje. Ok je.
S trećim to je čista rutina. I te kako znaš da ne treba u bolnicu, ne brišeš ga nego se pitaš treba li mu uopće večera? Jelo je.

U parku. Fast food.  Pravilo 5 sekundi više ne vrijedi. Dapače, tih 5 sekundi se opako rastegnulo. Na minutu, sat, dan.
Kažu stariji da u trenutku kad dijete uđe u pubertet i postane tinejdžer moraš biti cool. Hladan k'o špricer. Tolerantni policajac. I biti cool. Moraš ući u „keep calm“ mod. 

1, 2, 3 – fight

Kad se god nađem u situaciji kako sam sebe tjeram da budem „calm“ sjetim se kolegice s posla. Ona je starija od mene. Ne smijem napisati koliko jer sam jednom u nekoj priči spomenuo stariju gospođu u dućanu pa sam dobio kritiku. Fakat nemam pojma kako i zašto se kolegica pronašla u „starijoj gospođi“, ali zaista nikakve veze između starije dućanske gospođe i kolegice nije bilo. Uglavnom, xy godina starija od mene kolegice ima… 

Hm, možda bolje samo X, jer X i Y u kombinaciji inputiraju dvoznamenkasti broj. O, fu*ck. 

„Gospođo Aleksandra“ – citiram ovo pod navodnicima - sorry. Sad sam totalno confused. 

Uglavnom, želio sam istaknuti kako kolegica ima više roditeljskog iskustva od mene i prolazila je nedavno ono što prolazim ja. 

O, Jesus.

Upijam njezine savjete k'o spužva vodu jer je nepresušno vrelo korisnih životnih priča o životu s dvoje tinejdžera. Jednom zgodom pričala mi je o 1,2,3 - fight fazi. Faza koju sam prolazio s najstarijom kćeri, a ista označava nemogućnost komunikacije bez konflikta. Kreneš u neki razgovor, nebitno koja tema je u pitanju. Prva rečenica – ok i shvaćaš kako neće završiti dobro. Druga rečenica – ok, ali lagano kipiš. Treća rečenica – nije ok. Tu dolazi do fight-a. Ili poludiš ti ili poludi tinejdžerka. Uglavnom fight. 
I takvih situacija je bilo podosta. O – da, bilo ih je. Pokušavao sam biti racionalan u tim situacijama i nakon prve rečenice, kad sam već shvatio kako sve skupa ide u krivom smjeru mantrao sam u sebi, „keep calm – keep calm – keep calm“, sjeti se 1,2,3 - fight faze. 

Druga rečenica, mantram i dalje „keep calm – keep calm – keep calm“. 
Treća rečenica, „keep calm, keep ca… - je*i ga, ne mogu biti calm i eto nas u fightu. Shit. 

Ne mogu i neću biti calm. Odbijam jer se to kosi sa svim mojim zdravorazumskim pogledima na svijet. Pretvorio sam se u svoje roditelje. Radim svojoj djeci ono što su oni meni. Idem sad malo plakat. U što sam se pretvorio?!? Roditeljskog mučkog provokatora, monstruma, ali imam to pravo i ne dam da mi vlastita djeca stanu na kraj.

Kad me tako izbezume – poludim. Instantno. Puknem k'o kokica i vičem. Glasno i jasno. Urlam. Izbace me toliko iz takta da sam sam sebi neprepoznatljiv, ali ponekad je fakat tako. I bude mi krivo poslije, ali ne mogu preko nekih stvari prijeći. Ne mogu, neću i ne želim. 
I sva sreća da imamo dobre prozore pa se ništa ne čuje van. Hvala Miljac na dobro obavljenom poslu. Još nekoliko stotina rata i naši su. 

Check list za piljenje živaca i izazivanje čuđenja 

Potpuno sam svjestan kako biti u pubertetu 90-tih nije isto kao biti u pubertetu danas, 2018., ali baza je valjda ista. 90-tih sam bio s druge strane. Onda sam ja bio tinejdžer, a starci su me ugnjetavali. Danas sam ja roditelj u 1,2,3 - fight-u, a popis stvari koji tinejdžeri „namjerno“ rade ne bi li nama starcima zagorčavali život je žalosno dugačak.

Obrve
Pisao sam već o obrvama, ali obrve su u današnje vrijeme postale imperativ. Sve možeš i sve se tolerira, ali nenacrtane obrve ne. Nikada, nikako, ni pod kojim uvjetima. 
Nema šanse da se bez nacrtanih obrva pojave bilo gdje. Na doručku, u dućanu, u gostima, u školi. Na misi. Jer Bog sve vidi.

Pošalješ ju u špajzu po krumpir jer treba gospoji za ručak. Čekaj, prvo obrve pa krumpiri. Nema veze što smo pojeli samo špinat. Pire krumpir ćemo za sat vremena. Pire krumpir s pogledom na obrve. Ma kakve Michelin zvjezdice. 
Obrve se crtaju satima i nije nikakav problem ustati dva sata ranije kad je škola ujutro i besmisleno dugo crtati obrve. What's the point? 

I dalje mi je nejasno zašto toliko vremena troše na obrve jer obrve imaju. Dobile su ih rođenjem. I fakat ne kužim razliku između obrva vulgaris i ovih upgrade obrva. Samo znam da se ne možeš kupaone dočepat' nikako, a ujutro to zna biti problematično jer svi idemo u skoro isto vrijeme od kuće. Je*em ti obrve da ti je*em obrve sto puta kad mi je ujutro sila, a ona u kupaoni na dva prednulta sata likovnog. Crta. Obrve. Pa mi vikne – „još par sekundi“. 

I u tom svečanom trenutku shvatiš kako je vrijeme zaista relativan pojam. Sve ovisi s koje strane vrata od kupaone se nalaziš. Pa da si počupaš obrve od muke. Grrrrrrr.

Svjetla
Svjetla u kući gore svugdje i uvijek. I nema šanse da će se neka od njih sjetiti ugasiti svjetla. Ma kakav advent u Zagrebu ili Božićna bajka obitelji Salaj u Čazmi. Ljepota žaruljica je u Samoboru. Kod nas doma. Razmišljam već za ovu sezonu advenata početi naplaćivati ulaznice i izvući neku lovu na račun toga. Bar za struju. 

Svjetla toliko dugo gore da i one šparne žarulje odustaju. Izgore od posla, a obećanje s kutije kako rade minimalno godinu dana – aha. Yeah right. Ne znam na koju foru. 
I možeš hodati od prostorije do prostorije i gasiti svjetla. Jedno za drugim, drugo za trećim uz 1,2,3 – fight.

Lupanje po nogama
Što god da ih pitaš – ne valja. Nisam još do sad uspio u naumu da ih nešto zamolim i da one poslušaju na prvu i naprave to nešto odmah. Bez rasprave i pogovora. Ono, neka banalna stvar – idi baci smeće. Pospremi oprano suđe iz perilice. Whatever. 
Uvijek fulam trenutak jer nešto važno rade. Jedna na fotelji, druga izvaljena na trosjedu. Ne čuju me. Rade. U nečemu su svim svojim duhom i tijelom. Pa dobro kaj rade?

Donose državni proračun? Apliciraju za europske fondove za poljoprivredu? Cijepaju atome?
Ne znam, ali na moje molim dobijem lagani ignore.
Pa onda kad i uspijem dobiti nečiju pozornost i zamolim nešto, uz sto pitanja zakaj opet ja, ne ide bez teatralnog udarca s obje ruke po natkoljenicama uz uzdah teške muke. Bojim se da ih ne zabole te noge od silnog lupanja. 

Kosa
Život sa četiri žene po pitanju kose je jedna dinamična stvar. Dinamična zato jer ja uvijek popizdim kad se idem tuširati. Sve četiri imaju predugu i pregustu kosu. Koliko glava toliko četki, koliko četki toliko češljeva. Koliko kose na glavi toliko i po kupaoni. Na polici, u lavabou. Malo po podu. I u kadi. U kadi uvijek ima kose. I kad se ja idem tuširati onda poludim jer odvod ne odrađuje posao kako treba. Guess what?

Začepljen je kosom pa onda da ne stojim u kadi s vodom do koljena čeprkam po tom odvodu i čupam tu kosu van. Ponekad se bojim te količine jer kad stavim svu tu kosu na hrpu poprima izgled velike šarene perzijske mačke i sve čekam kad će oživjeti. Dođi, mic-mic-mic. 
I kosa se pere svaki drugi dan – pa dobro zašto? Mislim da to uopće nije zdravo, ali tko će slušat starog koji opet pametuje. 

Kupaona
Svako žensko čeljade koje iole drži do sebe dobar dio svog vremena provodi u kupaoni. Ok. Poštujem, ali zar je toliko teško nakon tuširanja otvoriti prozor. Tuširanje traje po mom mišljenju četiri i pol sata predugo i onda kad ja konačno dođem na red ulazim ne u kupaonu nego u tursku saunu. Ne vidi se ništa, samo para u zraku i kondenzat koji se cijedi niz pločice.

Uvijek nastojim u svemu vidjeti nešto dobro pa se tješim kako sam u te dvije sekunde bio u wellnessu. Točno dvije sekunde su mi potrebne da ulovim prozor i širom ga otvorim. Do tog trenutka ja sam obavio detoksikaciju organizma, smanjio stres, pojačao imunitet, pospješio cirkulaciju krvi i optok limfe i sve one ostale, za tijelo blagotvorne stvari. 
Hvala vam djeco što mislite na moje zdravlje. Ljubi vas ćaća. 

Food & Beverages
Nekak' mi to bolje zvuči nego hrana i piće. 
Blagoslovljen sam kćerima i u jednom sam trenu bio uvjeren kako će one kao žene paziti na liniju. Prevario sam se. Ne paze. 
Frendovi imaju mušku djecu. Njih troje koji su i nešto stariji od naših cura i na nekim zajedničkim ručkovima se nisam mogao načuditi koliko mogu pojesti. Strava. 

Kod ženske djece nema razlike. Prije svega uspjeh je kada postignemo konsenzus oko ručka jer jedna jede najčešće ono što ne jede druga, a kad se već prva i druga slože – tu je treća. 
I žao mi gospoje koja svakodnevno glumi chefa i pokušava balansirati u svim tim željama. Ponekad dolazi i do ozbiljnih razmirica. I digne ti se tlak.
O količinama da ne govorim – pitam se gdje im to sve stane i hoće li ikada prestati jesti. K'o recycle bin. Beskonačno. 

CSI keksi i čokolade
Nadovezuje se na hranu i piće jer uz redovnu prehranu uvijek su tu i grickalice. Štapići, čokolade, keksi, čipsevi, smokići, krekeri i sve ostale varijante na tu temu. To svi volimo i u kući postoji tih nekoliko trenutaka kada uživamo u tome. To je trenutak kad gospoja dođe iz dućana punih vrećica. I dan nakon. Dva dana poslije dućana nema šanse pronaći nešto. Termiti su sve pojeli.

Uzalud gospoja i pokušavamo sakriti negdje neku čoksu ili paketić kiki riki-a. Ono, kad nam dođe ponekad da žvačemo nešto za dušu sjetimo se da smo u jednom trenutku sačuvali nešto za ovakve kritične trenutke. I ode gospoja u potragu. Ruje po ormarima, kopa, baca, vadi stvari van, ali ništa. CSI tinejdžeri su već sve pronašli i satrli. Tugica.

I da stvar bude bolja ili gora – nitko nije. Koju god da pitaš – ona nije. Pa nismo kupili samojed čokoladu, kupili smo normalnu, ali očito se sama pojela. Strava. Možda smo ukleti. Duhovi… - tko će ga znat'. 

Kućanski poslovi = Sizifov posao
Godinama pokušavamo ustanoviti neki red oko kućanskih obveza odnosno želimo dio tih kućanskih poslova delegirati na njih. Kćeri tinejdžerke. Pa ne moramo uvijek sve baš i mi. Mlade su, zdrave su, mogu, ali to je za njih Sizifov posao. Ne ide pa ne ide. 

Koji god da raspored pokušamo oformiti – padne u vodu nakon par dana. Dan-dva je ok, ali onda već počinju failati i nered se samo gomila, multiplicira…množi. I uvijek neki izgovori. Zajednički nazivnik – morale smo učiti. Ma ljubi vas ćaća. Buduće intelektualke. 
Ali za rukovanje usisavačem trebaš samo malo vremena. Ništa drugo. Krpa za prašinu ne grize, a kupaona koju koristite još uvijek nije samoperuća. 

Falio mi je bod
Što se škole tiče, gospoja i ja ne forsiramo neke sulude ocjene jer smo suglasni u stavu da koliko će učiti – toliko će naučiti pa će im u životu danas-sutra sukladno tome biti bolje ili lošije. Ne šizimo za jedinicu, ne dramimo oko dvojke jer nam je bitnije da su pristojne i da su ok. 
Ali poludim na sheme – falio mi je samo bod za četiri, bod za pet…bod za ovo ili ono. Zlato moje, bod ili ne bod, u imeniku ne piše dobar (3) – falio bod do četiri. Jok. Piše 3. 

Ili još gora varijanta – profesori su ovakvi i onakvi. I te fore prodaju gospoji – koja je profesorica. Ma halo…
Da si učila malo više dobila bi bolju ocjenu. Jel' itko u razredu dobio bolju ocjenu? Je. 
Ok. Znači može se… ne traži izgovore – primi se posla. Grij tu stolicu. 
Isuse, ne vjerujem da sam ovo napisao. Grij stolicu. 
Mislim da je i zadnja tinejdžerska stanica u meni umrla u ovom trenu. RIP. 

The pogled
U trenutcima kad obavljam svoju roditeljsku ulogu i nastojim ne dosegnuti 1,2,3 – fight fazu gledam ih u oči. Kad objašnjavam neke stvari i uvjeravam ih kako sam ja u pravu, a one u krivu. I u tom pogledu vidim sebe u toj dobi, a the pogled govori stotinu riječi – dosadan si, naporan si, živciraš me, pusti me na miru, **** si, koliko će ovo još trajat', zašto opet meni samo pričaš, da – opet sam ja kriva, požuri – idem u školu i moram nacrtat' obrve itd. itd…

Na the pogled poludim…u sebi. Generalno, ali se trudim ostati miran jer ako popizdim više ću se naživcirati ja nego one. One samo čekaju da prestane. 
I prestane. One odu u miru, a ja ostajem u nemiru. 

Sestra je sestri…
Kad su dvije sestre u pubertetu to je recept za katastrofu. K'o Dr. Oetker muffini gdje je sve u jednoj kutiji. Tako je i u zajedničkoj kući s dvije sestre. Animozitet samo takav. 
Tješi me što nije samo kod nas tako. Pričam s frendovima koji su istoj situaciji kao i mi. Braća i sestre su uglavnom glupi, idioti, retardirani, jazavi… i nikad mira nema. Uvijek prijepor - oko odjeće, oko muzike, tko koga kopira, tko je pojeo zadnja dva peciva. Tko je prvi započeo svađu? I tako unedogled. 

Uzalud naše priče kako će jednog dana imati samo jedni druge jer nas staraca neće biti. To u tim godinama valjda mora biti tako. 
Jednom smo gospoja i ja ostali u čudu kad su izjavile da zajedno idu van. Bilo je to ljetos. Taj dan još uvijek je debelo zaokružen na kalendaru. Kakav praznik za roditelje. 

Kakvi su takvi su – naši su
Sad sam bacio oko na broj riječi u ovom tekstu. Opet me ponijela atmosfera. Sorry, opet sam pretjerao, ali ne mogu si pomoći. 
Zaista je teško privesti kraju cijeli tekst jer popis stvari koje rade tinejdžeri, a mi roditelji ne možemo shvatiti i probaviti jer „mi se tako nismo ponašali“ (yeah right) mogao bi se protegnuti na još dodatnih nekoliko tisuća riječi. Nisam se dotaknuo mobitela. 

Bože moj dragi, ali tim današnjim klincima je mobitel urastao u dlan. Gdje je odabir glazbe, izlasci, frendovi…moda, debela sam/nisam debela… uf. Vječito traženje majica i tajica za tjelesni. Gospoja je neki dan kupila sedamdeset i šesti par tajica od početka školske godine. Gdje nestaju tajice?

Da je živjeti s tinejdžerima lako – nije, ali nitko nije ni rekao da će biti lako. Bez obzira koliko god znaju biti „zahtjevni“ i mušićavi – volimo ih. Nismo ni mi bili drugačiji u tim godinama. Sada smo samo s druge strane.

Uz sve te „the poglede“ i brojne situacije koje nas ponekad izlude, toliko je i lijepih trenutaka. Zabave, smijeha (do suza doslovno) i onog toliko lijepog i uzvišenog obiteljskog zajedništva. To su ti trenutci koje moramo pamtiti i koje treba cijeniti.

Pubertet će proći pa ćemo se svi zajedno prisjećati tih nekih zanimljivih situacija iz tinejdžerskih dana. Sve je to ok dok su oni dobri i zdravi. Dok ne zaglibe u neke bed stvari. Ma pusti prljavo suđe. Ne piju, ne puše, dobre su u školi. Pristojne. Imaš na što biti ponosan. 

Roditelji tinejdžera – samo se prebacite na „keep calm“ mod i nastojte zadržati zdrav razum. Neki puta će biti teško, ali ne i neizvedivo. Tako i sebe tješim. 

Odjavljujem se za sada. Idem se pokefati s mačkom u kadi, poplahnuti se pa u horizontalu. Uzeti break. 

Sutra je novi dan. Nova jutarnja gužva u kupaoni. Novi sat likovnog i iscrtavanja obrva. 

O why?

Keep calm – keep calm – keep calm“, sjeti se 1,2,3 - fight faze.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.