Frida spava pokraj mene, soba je kompletni nered i osjećam se kao da ponovno imam 15 godina, sva puna bunta i upitnika iznad glave.
Da, ponovno sam u Šibeniku. Da.
Natrag doma.
U rodnom gradu.
Ako ste slučajno pratili neke od mojih zadnjih postova, mogli ste lako primijetiti da Šibenik i ja imamo veoma kompliciran odnos. I tako je to čitav moj život.
Kad sam počela razmišljati o ovom kratkom odmoru prije nekoliko dana, neprestano mi se po glavi motala ideja o značenju koncepta doma. Je li to mjesto, prostor, ljudi ili neko posebno raspoloženje, atmosfera koja je zaslužna za to da neki grad prigrlimo kao svoj dom? Ili se naprosto možemo tako osjećati u svakom gradu u kojem nam je odlično?
"Za primjer uzmimo moj složen odnos prema Šibeniku koji stalno funkcionira na relaciji ljubav – mržnja."
Otkako pamtim, htjela sam pobjeći od njega. I to što dalje po mogućnosti. Nisam mogla podnijeti koliko je bio pasivan, kako se nikad ništa zanimljivog u njemu nije dešavalo, kako mi je bilo gotovo pa nemoguće upoznati ljude sličnih interesa, kako su ulice u modnom smislu bile nezanimljive i nekreativne, kako me okruživao čudan mentalitet… U tim danima nisam znala kako da se borim s tim osjećajem pa sam se prvenstveno izražavala kroz eklektičan osobni stil.
"Nikada me nije zanimalo ono što se događalo meni pred nosom, srce i um su mi uvijek bile negdje daleko."
Negdje veoma daleko.
Ali sam svejedno plakala kad sam putovala na fakultet.
Neki od najboljih trenutaka u životu su mi se dogodili ovdje.
Neki od mojih najdražih prijatelja žive tu.
I bez obzira na to koliko puta kažem da apsolutno nemam nikakvu želju da dolaskom u svoj rodni grad, uvijek uživam kad se tu nađem. Još uvijek želim šetati tim starim i pustim ulicama, posjetiti mjesta koja obožavam i koja za mene imaju posebno značenje. Je li to taj ‘dome slatki dome’ faktor ili su mi emocije jedan veliki kaos?
Kaže se da je dom tamo gdje je srce, ali ne mogu se ne zapitati – gdje pripada moje srce?
Stvar je u tome da Šibenik volim kroz arhitekturu i povijest. Tradiciju. Volim ga fotografirati i šetati starim gradom. To su neke od stvari za koje me nikada nećete čuti da prigovaram jer su posebne i divne.
"I bez obzira na to kako neprijateljski ponekad taj prostor djeluje na mene, pouzdano znam da je ogromni dio moje osobnosti i karaktera definiran upravo ovim gradom."
I obožavam naš obiteljski stan, posebno moju staru sobu koja je prepuna riječi, fotografija i uspomena. To je često bio jedini prostor u gradu u kojem sam mogla biti 100% ja. Bio je to moj siguran prostor, malo utočište. Ta soba je bila moj mali svemir koji je mogao postati sve što sam ja htjela. I na neki način još uvijek jest.
Tako da, kad god mi netko u razgovoru spomene pojam doma, prva stvar koja mi padne na pamet je ovaj stari, istrošeni, ali najudobniji krevet moje srednjoškolske sobe koja sadržava čitavu moju malu veliku povijest. To je jedinstven i osjetljiv prostor kojeg nikada nešto drugo neće moći zamijeniti, nijedna kuća ili stan nikada neće moći stati na njegovo mjesto.
I svi ostali gradovi u kojima sam ikada boravila i živjela, uključujući Rijeku koja mi je trenutačna adresa, su različiti dijelovi iste priče. Bez svih tih iskustava nikada ne bi bila u mogućnosti cijeniti ovu na ovaj način. Istina je da postoji bezbroj mjesta na kojima se osjećam kao doma i taj popis raste iz dana u dan, ali samo je jedno mjesto koje će zauvijek za mene biti definirano kao dom. I zapravo se uopće ne radi o gradu, već o emocijama i vlastitoj povijesti.
A sad ste vi na redu, što pojam doma označava za vas?
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Ja sam Matea Šarić, autorica bloga Smile, Snap, Sparkle, fotografkinja, a diplomirala sam i režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Osim na blogu, pratiti me možete na Facebooku i Instagramu.