Nevjerojatna je lakoća kojom naše milijarde kuna cure iz džepova. U zadnja tri mjeseca je otišlo više od tri milijarde kuna za Uljanik, a samo je pitanje koliko će još otići na pokušaj spašavanja škvera.
Nevjerojatna je i lakoća kojom se godinu dana nakon otvaranja problema i dalje nabacuje brojkama koje su potpuno različite. Pa tako Vlada i strateški partner daju računice od 7,5 do 10,5 milijardi kuna, kao da se radi o tri kune a ne o razlici od tri milijarde kuna, iznosu kojim se dvije godine mogu plaćati svi rodiljski dopusti i naknade za novorođenu djecu u cijeloj Hrvatskoj.
Sve nas koji to plaćamo posebno iritira to što niti danas nemamo pojma kamo je taj silni novac koji sad treba nadoknaditi otišao. Država je imala preko svojih institucija oko 25 posto vlasništva Uljanika, radnici i mali dioničari ostatak. I sad se svi prave glupi, gluhi i slijepi. Nitko ne govori o tome tko je odgovoran nego samo kako nije njihova briga i da sad treba spašavati radna mjesta i brodogradnju. Što je s onima koji su na račun svih ostalih radnika u Hrvatskoj napravili vile i osigurali tri generacije na račun Uljanika?
E tu već više od pola godine traju istražiteljski izvidi, a ako se pouzdati na dosadašnju praksu, vjerojatno im neće niti pasti dlaka s glave. Sad strateški partner Tomislav Debeljak govori da bi za državu bilo skuplje da propadne brodogradilište, a u svoju računicu stavlja i buduće doprinose i potrošnju radnika koji bi punili proračun da dobivaju plaću. Svi mi zato bismo trebali dati te dodatne milijarde i vjerovati na riječ budućim vlasnicima da se to više nikad neće ponoviti. Da će sve funkcionirati savršeno, da će hrvatska procvjetati, kao i brodogradnja.
Problem je samo što smo te priče slušali svaki put dosad kad je u brodogradnju upumpano 35 milijardi kuna. Ali glavni problem je što nema nikakvog jamstva da za par godina opet nećemo slušati istu priču. I tad će biti kriv netko drugi, obećavat će se svijetla budućnost. Samo nam dajte još koju milijardu.