Zoran Milanović nije želio zvučati kao Donald Trump.
"Neću govoriti Hrvatska prva, to zvuči kao Donald Trump, to ne volim, ali hrvatski interes treba definirati i boriti se za njega svaki dan", izjavio je bivši premijer i predsjednik SDP-a u intervju s Mislavom Bagom na Novoj TV.
Pa je onda svejedno na nekoliko mjesta zvučao kao Trumpov đak.
Zalagao se za interese nacije, nasuprot pritiscima Bruxellesa. U nekoliko navrata poručio je da nam ne treba Inicijativa Tri mora, nego nam je "Jadransko more dovoljno". Kolindi je poručio da će se "vrtjeti oko tri mora bez svijesti da pripadamo ovom moru i da je ono najbolje more". Ponavljao je da se "trebamo držati svoga" i da se "moramo boriti za svoje interese". "Kada čujem da netko slijedi Bruxelles ne osjećam se dobro".
Hrvatska prva
"Mi smo mislili svojom glavom, Europskoj komisiji svaka čast", kazao je ex-premijer koji je ostao upamćen po zatvaranju granice sa Srbijom, po raskidanju ugovora o arbitraži, po svađi s Njemačkom oko Lexa Perković, po sukobima s Europskom komisijom.
Nije to htio izgovoriti i u zadnji čas je povukao parolu "Hrvatska prva", ali skoro cijelo vrijeme upravo je na tome inzistirao. Na interesima Hrvatske iznad svega ostalog.
Što nije toliko iznenađujuće za samog Milanovića, koliko je možda začudno za bivšeg predsjednika SDP-a.
"Fraza da 'treba čuvati vlastiti interes a ne slušati Bruxelles', koju Milanović sada koristi kao svoj credo, zapravo je floskula bez sadržaja jer pokriva uglavnom nečinjenje, očuvanje statusa quo, izostanak vlastite odgovornosti ili opću kritiku vlasti", komentirao je sinoć na Facebooku zastupnik GLAS-a Goran Beus Richembergh.
Nezavisni autsajder
No ako Milanović već nije želio sinoć zvučati kao Trump, odnosno kao političar koji potencira važnost vlastitih granica, državnog suvereniteta i interesa vlastite nacije nasuprot međunarodnim asocijacijama, onda je definitivno zvučao kao budući predsjednički kandidat.
I to kao nezavisni kandidat, pomalo čak i autsajder, kako je u nekoliko navrata sam sebe nazvao, podsjećajući na svoju karijeru u SDP-u.
Udario je protiv arbitraže sa Slovenijom, ali nije htio odgovoriti na Bagino pitanje što misli o rezultatima te arbitraže. Skočio je sam sebi u usta i odustao od svoje teze da se predsjednika države bira u parlamentu. Podsjetio je kako je njegovoj Vladi "uvijek bio u interesu običan čovjek, njegovo siromaštvo, zaostajanje za onima koji imaju".
Skromni egocentrik
Skromno je, "čak i za egocentrika kakav je i sam", odbio komentirati nagovaraju li ga ljudi da se kandidira za predsjednika države.
Kao što nije želio rezolutno odgovoriti na pitanje hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima.
Nije htio dijeliti savjete Davoru Bernardiću. Ali ono što je možda bilo najšokantnije, nije htio uopće, niti jednom riječju, komentirati premijera Andreja Plenkovića.
"Ne želim govoriti o osobama", kazao je Milanović. "Ali on je premijer", pokušao je Bago. "Svejedno, ne želim komentirati". "Ali možete li komentirati politiku Vlade?".
I sve što je Milanović na to rekao bila je opaska da Vlada ovisi o "tijesnoj većini nastaloj u čudnim okolnostima koju podržavaju ljudi koji imaju pravomoćne optužnice protiv sebe".
A među njima i njegov prijatelj Tomislav Saucha.
Umiljato janje
I ne samo da nije napadao Plenkovićevu vladu, nego je u par navrata naglasio kako aktualna vlast dobro postupa u odnosu prema Bruxellesu u vezi arbitraže sa Slovenijom.
Na koncu Bago nije izdržao da mu ne predbaci da "zvuči kao umiljato janje".
Umiljato janje koje ne komentira domaću politiku, ali se zato žestoko obračunava s Europskom komisijom i međunarodnom zajednicom.
Kad se tome pribroje i nedavne izjave o tome da Slobodan Praljak nije bio kriv za zločine u BiH i da Franjo Tuđman nije bio ratni zločinac, dobivamo konture Milanovićeve kandidature za predsjednika države.
Ispuhana nostalgija
Pomirljivog i konstruktivnog, nacionalno osviještenog, populistički - da ne kažemo trumpovski - nastrojenog, autsajdera koji glanca svoju premijersku biografiju, hvali se da je oduvijek bio zastupnik običnog čovjeka. I ne zaboravimo, političara koji je jedne izbore odradio u nacionalnoj euforiji pod zastavama i skandirajući "Hrvatska, Hrvatska", a druge u drugarskom pljuvanju po Srbima i BiH s Josipom Klemmom.
Zapravo, sinoćnji Milanovićev nastup velikim je dijelom izgledao tek kao nastavak njegovih zadnjih kampanja s parlamentarnih izbora. Populistički, pa čak i nacionalistički.
Istodobno, on je mogao biti veliko razočaranje svima onima koji, suočeni s aktualnim likovima na političkoj sceni, njeguju nostalgiju za prkosnim šefom SDP-a koji je otvarao frontove sa svima, koji nije bježao od verbalnih obračuna, odlučnih stavova i naročito od kritika HDZ-a.
Pa ako je ovo bila priprema za predsjedničke izbore, možemo se samo zapitati kojim se to biračima Milanović obraćao.