Nisam pristalica uspoređivanja igrača, pogotovo onih koji su igrali u različitim vremenima, na različitim pozicijama. Ali činjenica je da Hrvatska košarkaša poput Darija Šarića nije imala još od Dražena Petrovića. U toj usporedbi najmanje su bitne njihove igračke odlike. Bitan je mentalni sklop.

U posljednjih godinu dana svjedočimo uzletu nekad davno superpopularnog sporta, koji je u posljednja dva desetljeća poprilično marginaliziran. Reprezentacija je u Sloveniji nanizala osam pobjeda konačno ušla u polufinale Europskog prvenstva. Tu je zapela jer je naletjela na previše bolje protivnike. A najveća razlika u odnosu na prošle godine je pojava Darija Šarića.

- Možda sam ja donio sreću - skromno je tad govorio Dario.

No nije to sreća, to je nešto puno više. Ako to nismo shvaćali prošlog ljeta, posljednja četiri mjeseca u Ciboni svakako pomažu da se izoštri slika. Svaka čast Blassingameu, koji je ostao kad bi svaki drugi Amerikanac zbrisao, svaka čast Rimcu, koji je momčadi dao slobodu od trenerskih šablona i omogućio joj savršenu kemiju, ali ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez Darija Šarića. On je od početka vjerovao, on nikome ne priznaje da je bolji prije nego mu to dokaže, on je svih uvjerio da su dobri, ne samo za plasirati se na Final Four, nego i za osvojiti ga. On ima pobjednički duh kakav u košarci nitko nije imao od pokojnog Dražena.

Ciboni u prosincu nitko nije davao ni gram šanse da će izboriti završni turnir. Još u četvrtak poslijepodne nitko joj nije davao ni gram šanse da će pobijediti Zvezdu. A opet, "vukovi" su u finalu, "vukovi" su u Euroligi nakon trogodišnje apstinencije.

Ali, jesu li zaista? Do jučer je bilo izvjesno da Šarić na kraju sezone odlazi, manje je bitno je li mu destinacija Efes, Real ili NBA. Sad je odjedanput ostanak u Ciboni ozbiljna opcija. Za hrvatske ljubitelje košarke najbolja. Za Cibonu jedina smislena, jer je ići u Euroligu bez njega izvan svake pameti. Za Darija? Prerastao je Cibonu, tu dileme nema. Prerastao je i ABA ligu, a za daljnji razvoj najbolje mu je otići među jaču konkurenciju.

Svatko ima svoje mišljenje što treba učiniti, ali on će odluku donijeti samostalno, što je dokazao odabravši Cibonu, s kojom je potpisao ugovor u suzama jer mu je otac rekao da ga više nikad ne zove ako to učini. I sad će odabrati ono što je najbolje za njega, sviđalo se to kome ili ne.

Uostalom, takva je odlučnost ključna odlika pravog vođe i pravog pobjednika, što Dario svakako jest. Na terenu, u svlačionici, u autobusu, na proslavi pobjede uz tamburaše, Šarić je vođa Cibone. Ovog će ljeta na SP-u u Španjolskoj preuzeti i ulogu vođe reprezentacije. Ne zato što mu ju je netko dodijelio, kao što se znalo raditi prošlih godina, nego zato jer je to prirodan put. I njega i hrvatske košarke.

A Cibona? Njegovim će odlaskom dobiti dio od 1,2 milijuna eura odštete, možda i veće, ali izgubit će nešto što se ne može kupiti novcem.