Ako je Plenkoviću ikad bilo stalo do ozbiljnih reformi, nakon iskustva 'žutih prsluka', pariške pobune i Macronova ljuljanja na tronu, od njih će zasigurno odustati. Smanjenje javnog sektora i slične liberalne reforme u ovoj prenapregnutoj etatističkoj ekonomiji odgođene su za daleku budućnost.

Pogledajmo brojeve. Ivica Račan otišao je s vlasti s proračunom od 87 milijardi kuna; Andrej Plenković počeo je mandat sa 119 milijardi, a već iduće godine imat će proračun od 140 milijardi. Račan je izbore izgubio, između ostalog, i zbog štednje, odnosno restrikcije nekih stavki (rodiljske naknade i sl.) pa je Hrvatska izabrala Sanadera, koji ju je uveo u razdoblje orgijastičke proračunske potrošnje, koju je nastavio i Milanović (s kratkim interregnumom štednje Jadranke Kosor).

Plenković je proračunsku 'spiralu smrti' nastavio. Hrvatska je u Račanovo doba imala 4,437.460 stanovnika; danas ih, prema procjenama stručnjaka, ima oko 4 milijuna. Stanovništvo izumire ili se seli (odnosno i jedno i drugo), a proračun buja. Kako? Pa zahvaljujući rastu turizma, porezima i drugim nametima. Buja i aparat države, središnje i lokalne.

Uhljebništvo je najrazvijenija gospodarska grana u Hrvatskoj, pri čemu je Zagreb najlošiji primjer - Holding i Grad narasli su do čudovišnih dimenzija, koje nijedan Bandićev nasljednik neće moći demontirati. Umjesto male, 'noćobdijske' države (koja je budna samo dok vi spavate), Hrvatska je izlaskom iz socijalizma dobila neusporedivo veći aparat, uz katastrofalne demografske trendove i gotovo posvemašnju deindustrijalizaciju zemlje.

U takvim okolnostima bezbroj vitalnih, mladih, obrazovanih ljudi, kojima se ne da rintati za birokratski aparat, pakira kofere i odlazi. Umjesto da pokuša barem metodom malih koraka, Plenković uništava preostale funkcionalne institucije, a ojačava i besmislene županije, kako bi stranci osigurao što više moći, koja služi samo destrukciji zemlje.