"Hrvatska je umorna".
Radimir Čačić nije to mogao bolje sažeti, dolazeći jutros u prostorije SDP-a na Iblerovu trgu gdje je dao podršku za sastavljanje Vlade Zoranu Milanoviću.
S kojim je prije četiri godine formirao Vladu, iz nje brzo izašao, a onda promatrao kako svi njegovi projekti i dobar dio obećanja polako iščezavaju s radara.
Hrvatska je doista umorna. Umorna je od krize, umorna je od politike, umorna je od obećanja, umorna je od reformi o kojima svi govore, a nitko ih ne provodi.
Prije šest godina Jadranka Kosor je također pokretala reforme. Njezin program gospodarskog oporavka sadržavao je mnogo značajnih i reformskih poteza. Najavljivala je čak i teritorijalni preustroj, reformu lokalne uprave i samouprave.
Pa se to brzo ispuhalo.
Napuhao balon
Onda je reformski balon ponovno napuhao Zoran Milanović. Velike najave, veliki zalet, velika očekivanja svela su se na smjenu devet ministara, odustajanje od reformi, prepravljanje upravo usvojenih strategija - poput one zdravstvene - politiku malih koraka i još sitnijih prepravki.
Odustao je od poreza na nekretnine, od clean slatea, od outsourcinga, od monetizacije autocesta, od državnih investicija, od ukidanja županija i "besmislenih općina".
Odustao je od štednje i rezova.
Ako je entuzijazma ikada bilo, u ove četiri godine on se brutalno ispuhao.
I sad, evo, krećemo treći puta.
Most bi želi formirati Reformsku vladu koja bi okupila i SDP i HDZ.
Oni žele reforme, pokreću reforme, ucjenjuju reformama. Nude velike parole i nešto manje prijedloge.
Najgori premijer
Otvaraju pregovore sa SDP-om i koalicijom čiji lider je imao četiri godine vremena da iznevjeri skoro sva obećanja i očekivanja, da izbaci iz Vlade autora jedinog i najuspješnijeg poteza - fiskalizacije - i da u jednom trenutku bude proglašen najgorim premijerom najgore Vlade u Europi.
Otvaraju pregovore s Karamarkovim HDZ-om i koalicijom koja svoj gospodarski program - onaj koji se tri godine pisao u Njemačkoj i čiji autori upozoravaju da nije namijenjen samo za HDZ - postavlja kao vrhunaravni model kojem se svi moramo povinovati.
Oni od danas raspravljaju o reformama.
Ali što se više raspravlja o reformama, mi smo manje sigurni o čemu je zapravo riječ: o velikim ambicijama i širokim zahvatima koji bi opravdali formiranje zajedničke Velike koalicije nepomirljivih protivnika ili o gomili "finog naštimavanja"?
O popravljanju zakona, uvođenju ili micanju poreza, odredbama i odlukama ili pak o velikom temeljitom čišćenju koje nas očekuje već godinama i za koju se prilika ukazuje jednom u desetljeću?
Specijalni interesi
Te famozne reforme uvijek su bile na stolu, o njima se razglabalo za mandata svake Vlade, kao što se od njih za mandata svake vlade uredno odustajalo. I to zato što su dirale u ono u što se svaka vlast bojala dirati: u javnu upravu, u birokraciju, u uhljebništvo, neodržive kolektivne ugovore, u specijalne interese temeljene na korupciji, u privilegije malobrojnih kojima su za svoja prava zakidani mnogobrojni.
Svega toga smo se već naslušali i od toga pošteno umorili.
A sada, pak, kad opet krećemo u reforme (ali ovoga puta fakat ozbiljno!), opet zadnje na red dolaze promjene u sektorima za koje mnogi upozoravaju da su temeljni i ključni: škostvo, obrazovanje, znanost...
Premda, ako možemo suditi po dosadašnjem iskustvu, što se te sektore manje "reformira", to je bolje za sve nas.
I na koncu, ali najvažnije od svega, u pregovore o reformama danas kreću takozvani stručni timovi po strankama, bez sudjelovanja osoba koje bi željele biti premijeri. Osoba o kojima direktno ovisi provedba tih programa.
Kojih pet točaka?
Bez Tomislava Karamarka koji je prije par dana ispalio: "Dobili smo ponudu Mosta da razgovaramo po sekcijama čini mi se, ali nisam baš zapamtio, o pravosuđu, obrtništvu i tako dalje".
Bez Zorana Milanovića koji je u ove četiri godine ostajao bez reformatora u Vladi, odustajao od najavljenih reformi i dezavuirao čak i pokušaje nekih ministara iz vlastite stranke da pokrene reformu teritorijalne uprave.
Bez Bože Petrova, dosadašnjeg gradonačelnika malog Metkovića koji je već u prvom tjednu ostao bez jednog saborskog zastupnika.
Kao i bez nekakvog "četvrtog čovjeka", stručnjaka, kompromisnog ili nametnutog rješenja za premijera, osobe najodgovornije za provedbu tih famoznih reformi, kakve god one bile.
Timovi će se sve dogovoriti bez premijera. To zvuči obećavajuće.
Ali nema veze. Barem se počelo govoriti o reformama, a ne o ustašama i partizanima. Ili se makar počelo govoriti o reformama, prije nego o foteljama.
Iako, nema nikakve sumnje da će u pregovorima velike stranke pristati na sve reforme, samo kako bi realizirale svoj primarni i temeljni cilj - dolazak na vlast ili ostanak na vlasti.
A Hrvatska je od toga najviše umorna.