Nacisti su spaljivali knjige. Iz galerija i depoa izbacivali su djela “izopačene umjetnosti” (Entartete Kunst), one koja nije prikazivala idealizirane bijele figure i idealizirani realistično prikazani svijet. Staljinisti su u Sovjetskom Savezu crkve pretvarali u žitne ambare, zabranjivali su sakralne motive u umjetnosti, a u posljednjoj fazi i apstrakciju. Partizani su u Hrvatskoj s gradskih trgova uklanjali spomenike kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću, a skupa s njima i hrvatskom nacionalnom junaku, banu Josipu Jelačiću, pod optužbom da je u ime imperijalističkih interesa gušio revoluciju Lajosa Kossutha u Madžarskoj. Hrvatske su vlasti, obično na neformalan način, preko svojih junaka i bibliotekara, dizale u zrak partizanske spomenike i iz biblioteka izbacivale i na smeće bacale knjige otisnute na ćirilici, kao i knjige srpskih pisaca. Protagonisti liberalne i demokratske, te svakako antitrampovske Amerike, cenzuriraju, a bogme pomalo i zabranjuju knjige u kojima žene, LBGT osobe, djeca, američki starosjedioci te osobe čiji su preci pristigli iz Afrike, nisu prikazani na strogo politički korektan način. S ulica, trgova i galerija uklanjaju se spomenici koji te iste ljude prikazuju na omalovažavajući ili stereotipan način, kao i spomenici koji su u prošlosti afirmirali neki drugi pogled na svijet, recimo onaj iz vremena robovlasništva, ali i svjetonazore kasnijih epoha.