Ne postoji institucionalna skrb o savjesti kao subjektivnoj normi moralnosti, jer je instituciji navlastit tzv. objektivni govor, onaj govor koji spoznajnom i djelatnom subjektu propisuje norme koje njegovu spoznaju čine istinitom, a djelovanje moralnim.

Ukoliko je čovjek slobodno biće, onda se norma njegovog djelovanja pronalazi u njemu samome, a tada institucije mogu samo ustuknuti, zastati i priznati nepovredivu ljudsku veličinu ostvarenu u pojedincu koji djeluje iz vlastitih snaga, a ne po dekretu koji uništava raznolikost, uvodeći protuljudsku unificiranost.

No, problem i nerazumijevanje nastaje kad je netko član neke institucije, a institucije, bez iznimke, očekuju od članova unificirano djelovanje, ali to djelovanje ne treba i ne smije biti protuljudsko, a ono nije protuljudsko kad priznaje veličinu savjest. Institucionalno protuljudsko djelovanje nastaje kada neka institucija izlazi izvan područja vlastitog djelovanja.

Primjerice, Republika Hrvatska je sekularna država, i upravo sekularnost jamči da se unutar hrvatskog društva razvijaju religijske zajednice. Država religijske zajednice promatra u odvojenosti od države, ali ne i od društva. Zbog toga država potiče društveno djelovanje religijskih zajednica. Religijske zajednice državu promatraju optikom odvojenosti koja im jamči da, sa specifičnog religijskog motrišta, progovore o mnogim društvenim problemima koji su u području interesa religijskih zajednica. Budući da se država i religijska zajednica, odnosno politika i mistika sastaju u pojedincu, nužno je da država i religijska zajednica priznaju veličinu i nepovredivost prava svakog pojedinca, neovisno o njegovim političkim i svjetonazorskim preferencijama.

Kako to u Republici Hrvatskoj ipak nije slučaj, jer se i političke i religijske institucije usmjeravaju prema društvu, a od pojedinca očekuju posluh i usklađivanje savjesti prema kolektivnoj, unaprijed određenoj, javnoj savjesti, onda je sasvim razumljivo da se slobodni pojedinac nalazi na brisanom prostoru, izvan svakog razumijevanja institucija, poimanih kao branitelja kolektivne savjesti.

Zašto je tome tako, najvjerojatnije treba zaći u historijsku datost. Za vrijeme komunizma religijske zajednice su bile mjesto tzv. alternativne države. Ova činjenica nije sporna ukoliko je prevladana, no, ukoliko nije prevladana, nalazimo se u problemu alternativne države, u nerazumijevanju procesa sekularizacije i temporaliteta. Religijska zajednica danas nije i ne smije biti mjesto alternativne države, jer ima slobodu društvenog djelovanja, a ako djeluje kao alternativna država, onda se odlučila za političko, a ne religijsko djelovanje. Tada jednaku štetu čini religiji i politici.

Naše društvo nije društvo aternativne države, to pripada prošlosti. Naše društvo, iako se to tako ne čini, ipak nije opterećeno prošlošću, ono je nošeno budućnošću (stvarnom, nealternativnom), zbog želje da žive u drugačijim životnim, društvenim, političkim, pa i religijskim okolnostima, tisuće naših sugrađana napuštaju Hrvatsku.

Puno je jednostavnije i sigurnije naučiti drugi jezik i živjeti u državama u kojima je budućnost razvojna i predvidiva, jer počiva na zakonitosti zalaganja, znanja, ravnopravnosti i jednakosti, nego se godinama nadati da u zemlji materinskog jezika popusti historijski stisak koji jamči isključivo smrt, i to smrt i same naznake budućnosti.

Kako drugačije, nego historijskim stiskom smrti, tumačiti politička mahnitanja oko zakonskih rješenja o arhivima? Što se to mistično u arhivima nalazi da ima snagu stvaranja političkog mahnitanja koje se silom pokazuje sudbonosnim za naše sada. Tko u arhivima pronalazi život našeg sada, budućnost izlaže smrti, a subjektivnost savjesti utamničuje pričom o kolektivnoj savjesti koja nije ništa drugo osim pričina i varke, jer tko čovjeka savjesti može dovesti u situaciju da od nekog kolektivnog ili institucionalnog tijela moli slobodu savjesti? Taj što za sebe moli slobodu savjesti, ne traži slobodu subjektiviteta, nego neko drugo kolektivno i javno normiranje savjesti kao prikladni instrument podržavanja prividno drugačijih društava i društvenih odnosa. Privid proizlazi iz toga što društvo koje nije u stanju priznati slobodu pojedinca i njegovu različitost, nužno progovara jezikom diskriminacije.

Kolektiv nema osobno lice, u njemu vlada odjek mase, nitko tu, zapravo, nije u stanju govoriti. Osobno, konkretno lice ima pojedinac, onaj koji je nositelj različitosti, zbog koje će u zrelim društvima dobiti društvenu potporu ili će, u društvima u kojima se neprestano vraća živost arhiva, biti diskriminirano. Pogledajmo i poslušajmo sljedeću raspravu o prošlosti, usmjerimo interes javnosti prema vitezovima arhivske građe, možda nam se pred očima ukaže novi kolektiv u kojem će savjest biti subjektivna kategorija, baš kao što će se na licu svakog pojedinca ocrtavati jednakost i ravnopravnost, a ne diskriminacija. A ako se to ne dogodi, predstoji nam sljedeća rasprava o prošlosti i životnom značaju arhiva, a tko preživi toliko rasprava o prošlosti i dokumentima iz prošlosti, zasigurno je biće budućnosti. Bića budućnosti su i spomenuti vitezovi, ali njihova budućnost je alternativna.

O autoru:

Marko Vučetić je nezavisni saborski zastupnik koji u Saboru volontira, pročelnik je i profesor na Odjelu za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te teolog.