I dok jedni pričaju o tome kako su ljudi u roku od dvadeset i četiri sata skupili više od 400 milijuna dolara zbog obične građevine, a kako isti ti ljudi nikada ne bi skupljali za djecu koja umiru od gladi, drugi zbrajaju dolare koje imaju na sebi. Ja se za to vrijeme oblačim u second hand dućanima i čudim se i jednima i drugima.

Da, ja spadam u dio onih koji bi sve te pare uzeli i dali onima koji nemaju, crkvu možemo i dalje gledati na fotografijama, imamo ih dovoljno, hvala bogu. Spadam i u dio onih ljudi koji se čude nekim novim klincima kojima je fora zbrajati odjevne predmete koje imaju na sebi, sve to snimati i pred kamerama reći koliko vrijede – U DOLARIMA – nema veze što je sve snimljeno u Srbiji.

Spadam i u onu skupinu ljudi koja ne pravi razliku između Srba i Hrvata, tako da, poštedite me komentara da to rade samo srpska djeca jer to rade djeca cijelog svijeta.

Nekada se pitam hoćemo li sve te kretene pustiti u svijet i što kad ostanu samo ti kreteni, što će se dogoditi onda?

Vjerojatno me treba boljeti ona stvar jer tada neću ni biti živa, no kada svoje kretene donesem na svijet, trudit ću se da budu kreteni samo kada je riječ o povremenim bježanjima iz škole i zaboravljanju na suđe koje smo im rekli da operu. Možda će se sada uvrijediti roditelji nekih kretena pa mi u putem kretenskih komentara napisati da sam, zapravo, ja jedini kreten u cijeloj priči. Možda će dodati i da što ja to činim da svijet bude bolje mjesto i jesam li se ja ikada ičeg odrekla da bi pomogla nekom drugom?

Sigurna sam da ti je bar jednom roditelj pričao priče o tome kako je njima sve bilo teže. Neki od njih nisu imali ni kadu, kupali su se u koritima, a put do škole bio je dugačak barem sedam kilometara uz prepreke u koje su uključena brda, potoci, pokoji zmaj, loše vrijeme i još gora obuća.

Možda su i oni u nama, svojim kretenima, vidjeli male kretene koji se uglavnom ne moraju mučiti oko stvari koje žele ili se moraju mučiti znatno manje nego što su se mučili oni. Pitam se je li to ekvivalentno mom čuđenju kada vidim da današnji klinci stvari koje imaju na sebi pretvaraju u cifre koje onda zbrajaju pa se kurče time koliko vrijede u odjeći i obući? Je li to isto? Je li dio ljudske evolucije nevjerojatna dekadencija koja je danas na uskoj granici s kretenizmom? Ako je tako, kada smo krenuli unazad?

Ja vjerujem u to da je moja generacija još dio tih normalnih koji su se radovali učenju novih stvari, čitanju i stjecanju novih iskustava, a kada kažem nova iskustva, ne mislim samo na ona od kojih se pokvariš.

Kada kažem nova iskustva, ne mislim samo na prve cigarete, prvo pijanstvo i prvi seks, već mislim na prvi odlazak u kazalište, prvi samostalni ručak i prvi ljetni posao koji te naučio bar malo cijeniti novce.

Znam da su ti manje pametni ljudi prisutni u svakoj generaciji. Svjesna sam toga da na današnje ili klince bilo koje ere prije svega utječe okolina, svijet u kojem se nalaze i uzori te roditelji. Znam da je oduvijek bilo ljudi koji misle da odijelo čini čovjeka, no mi smo takve nazivali šabanima i nitko im nije pridavao pažnju pa nisu ni imali potrebu o svojoj glupoj opsesiji skupim stvarima snimati vlogove. No danas to postoji u sve većoj mjeri i to je činjenica.

Klinci slušaju glupe pjesme čiji glavni likovi vole kurve, kokain i puno para. Neki će na to reći da smo slična sranja slušali i mi, a ja ću se složiti s tim jer ja sam odavno trebala biti na heroinu i mrtva u nekom kanalu ako ćemo karakter pripisivati glazbi koju netko sluša. No očito je da je negdje došlo do kratkog spoja.

Sve je manje onih klinaca koji misle svojom glavom. Sve je manje onih koji žele ići dublje, a ne samo grebati po površini. Prestala sam biti snob i osuđivati ljude po glazbi koju slušaju, filmovima koje su pogledali i knjigama koje su pročitali. No očito je da smo u nekom trenutku krenuli hodati unatraške.

Sve više mislim da je svijetu potreban jedan veliki smak. Jer svijet u kojem je normalno skupiti milijune dolara za građevinu, a u isto vrijeme puštati da godišnje umiru čitave države djece jer nemaju za hranu, a kamoli za patike od 500 dolara ne zaslužuje opstati.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.