Bio je to "stranački udar pištoljem na vodu", da parafraziramo slavnu izjavu Zorana Milanovića.
Davor Stier poslao je pismo iz daleke Argentine, Milijan Brkić ponovno osvanuo na naslovnici novina kao vođa frakcije protiv predsjednika stranke, prigodno se oglasio i Tomislav Karamarko, a onda je Andrej Plenković svima poručio, kako navodi Jutarnji list, da "ako će netko srušiti Vladu to će biti samo on, a pola njih tada neće više biti".
Gordan Jandroković je navodno bio uz predsjednika. Barem do daljnjeg.
Ono što je trebao biti puč u HDZ-u izgledala je kao predstava o svađi hadezeovaca u vezi Istanbulske konvencije.
Zašto predstava?
Karamarkovo kršćanstvo
Zato što su Plenkoviću na jučerašnjoj sjednici Predsjedništva prigovorili da nije Istanbulsku konvenciju ranije dao na raspravu, iako se HDZ priprema - pa i zalaže - za ratifikaciju još od 2014. godine. Zato što je desnica u stranci poslala poruku svojim biračima i Crkvi da se grčevito bori protiv "rodne ideologije".
I zato što je Karamarko jučer poručio da Istanbulska konvencija "duboko poništava kršćanske korijene hrvatskog bitka", te da je ona "kap koja bi mogla preliti čašu", iako se upravo za njegova mandata na čelu HDZ-a stranka javno, s govornice, zalagala za brzu ratifikaciju Istanbulske konvencije.
"Pozivamo ministricu Milanku Opačić da što prije pripremi Konvenciju za ratifikaciju u Saboru", inzistirala je Josipa Rimac 25. studenog 2014. godine.
Tada Karamarko to nije smatrao "poništavanjem kršćanskih korijena hrvatskog bitka", već je to koristio kao batinu kojom će mlatiti po SDP-ovoj Vladi.
Kao što je koristio i stožeraše, i šatoraše, i blokirane, i ovršene, i referendum o braku... Kao što sada koristi Konvenciju kao batinu kojom će mlatiti po Plenkoviću.
I baš kao što SDP danas koristi Istanbulsku konvenciju da udara po HDZ-u.
Ispada da Milanovićeva vlada namjerno nije tada ratificirala konvenciju samo kako bi sada izazvala raskol u HDZ-u.
Svatko igra svoju ulogu
Ispada, međutim, da je svatko dobio priliku odigrati svoju ulogu u HDZ-u: Plenković učvršćuje vlast, Brkić brusi frakcionaštvo, Stier gradi poziciju demokršćanskog ideologa, a Jandroković opet drži stranu šefu stranke.
O Istanbulskoj konvenciji odavno su mogli saznati sve. Ali sada su otkrili da im je rodna ideologija vrijedna unutarnjeg raskola, pa i rušenja Vlade. Da su barem bili tako prkosni na nekim drugim temama.
Recimo, na korupciji.
Nije se govorilo o puču u HDZ-u dok je Ivo Sanader drmao državom, dijelio sinekure, preprodavao državne zgrade, torbario po firmama, namještao optužnice. Nitko nije tada javno prkosio nedodirljivom lideru, najmanje u obranu demokršćanskog duha.
Dapače, puč je bio tek kad je Sanader udario na šeficu stranke Jadranku Kosor.
Oko mnogih važnih stvari HDZ se nije raskolio, ali sad se navodno spreman raskoliti oko Istanbulske konvencije, oko rodne ideologije koja mnogima nije jasna, ali zvuči dovoljno prijeteće. I dovoljno privlačno za manipulaciju biračima.
I svađaju se oko konvencije koju je i Karamarkova i Brkićeva frakcija bila spremna ratificirati prije četiri godine.
Bio bi to, dakle, puč u HDZ-u da HDZ ovim pučem zapravo ne skače sam sebi u usta.
Ali opet, kad je u toj stranci takvo nešto bila prepreka u borbi za pozicije?