Ovo na Maksimiru stručno se zove "no win situation". U prijevodu: sam sebe doveo si u poziciju da što god napraviš, ne vrijedi. Evo, ako Dinamo dobije Luksemburžane 1-0, to ništa ne valja. Buuuuuuu! Ma ni ako ih dobije 5-0 isto neće valjati. Ako nema gledatelja, onda je problem u tome što nema gledatelja, a ako ih ima 12.734, onda je problem što ih ima, ali eto - povremeno zvižde. Igraju li Beqiraj, Pinto ili Sare i društvo onda također to malo vrijedi jer ne igraju domaći dečki već "legija stranaca". A ako igraju Oliver Zelenika (20 godina, Dinamova omladinska škola), Jozo Šimunović (18 godina), Alen Halilović (17 godina) ili Andrej Kramarić (22 godine) onda ih nezadovoljna publika stalno špota jer griješe. Zamislite vi to, oni griješe. A što bi drugo trebali činiti klinci koji još uče igrati nogomet?! 

Uzrok zvižduka s Maksimira, naravno, puno je dublji i ima ponešto veze s nepopravljivom netrpeljivošću Zdravka Mamića te dobrog dijela navijača, ali zadržimo se ovaj put samo na prvim zvižducima Alenu Haliloviću. Naravno da klinac od 17 godina kojem tepaju da je novi Messi ili barem Ronaldo u jednom trenutku poleti. Pa umalo dobije batine od Ante Rukavine proljetos u Vinkovcima, pa ga u svlačionici iz očitih razloga prozovu "El Bahati". Pa onda iz utakmice u utakmicu dribla do besvijesti i nikom ne dodaje loptu... Činio je to uporno u U-17 reprezentaciji kod Ivana Gudelja i kod Igora Štimca u debiju za A reprezentaciju protiv Portugala sve dok dobrom dijelu od 12.734 gledatelja protiv Fole ne postaje jasno da taj mali nikad neće prestati driblati i gubiti lopte ako mu pod hitno ne počnu zviždati. 

Vratimo se tu na gledatelja koji zviždi klincu. Jedna anegdota sa stadiona u HNL-u jasno ilustrira zašto je gledatelj u pravu čak i u tom slučaju, koliko god blesavo bilo zviždati djetetu. Došao neki jako nervozni gledatelj na utakmicu i od prve minute - udri po svima! Psuje suca, dobacuje treneru, proklinje golmana... Sve dok mu netko s tribine nije dobacio:

- Daj, šuti više! I sjedni... 

E, tu je nervozni navijač došao na štih. 

- Čuješ ti tamo... - počeo je i izvadio ulaznicu iz prednjeg džepa košulje. 

- Ovo je moja ulaznica koju sam maloprije pošteno platio 20 kuna i mogu vikati koliko god hoću. A sad mi ti pokaži svoju kartu. 

Odgovora s druge strane nije bilo. Tribina je popadala od smijeha i tu je nervozni navijač dobio utakmicu. 

Alen Halilović protiv Fole je, dakle, naučio da svaki od 12.734 gledatelja ima pravo biti nervozan jer je platio ulaznicu. Maksimirska publika možda je razmažena, tamo se nekoć zviždalo i Igoru Cvitanoviću, najboljem Dinamovu strijelcu svih vremena, pa i Ivici Oliću, kamoli neće nekom klincu. Ali ako je Halilović uistinu potencijal u najmanju ruku Cvitina ranga, a možda čak i Olićevog, onda će mu zvižduci biti dobra škola. Za početak će ga malo spustiti na zemlju, što uopće nije loša stvar. Zapravo, to je prvi preduvjet da 'mali bahati' uopće postane igrač.