Hajduk je pobjedom u Kranjčevićevoj nad Hrvatskim Dragovoljcem izbio na čelo prvenstvene ljestvice, tamo gdje ovako kasno nije bio još od veljače 2009. godine. Tada je u derbiju 19. kola na Poljudu pobijedio Dinamo 2-0 i nakon 1318 dana izbio na vrh. Koliko je to davno bilo, svjedoči i podatak kako su Splićani tek nešto ranije okončali preoblikovanje, kako je predsjednik kluba Mate Peroš dvojio hoće li momčad dati u ruke Avramu Grantu ili Zlatku Kranjčaru, a na koncu ih je do 1. mjesta odveo Ante Miše. 

Ni na terenu nije bilo drukčije. Jedini akter tog derbija koji još uvijek igra u istom dresu je Sammir. Svi ostali su davno umirovljeni, poput Skoke, Vejića, Rosse, M. Buljata, Bišćana, Butine, R. Kovača... ili su u inozemstvu poput Subašića, Strinića, Kalinića, Ibričića s jedne, te Lovrena, Badelja, Mandžukića... s druge strane. Tko se još sjeća kako je Dinamo u tom derbiju vodio Marijan Vlak, kako je Željko Širić bio prvi čovjek sudačke organizacije, a Hrvoje Maleš običan zaposlenik banke. Na koncu, tko se sjeća kako je Ivo Sanader bio premijer Hrvatske na vrhuncu svoje moći. 

Taj će dugo čekani derbi među ostalim ostati upamćen i po kašnjenju od 18 minuta zbog velikog broja ''papelitosa'' bačenih s krova Poljuda te po nervoznoj reakciji Zdravka Mamića, koji se žalio kako papirići mogu nekome ozlijediti oko. Optužio je Mamić i suca Ivana Bebeka da je ''režirao derbi'' jer je po njemu dosudio nepostojeći penal, a na koncu je TV snimka potvrdila da je Calello ipak rukom zaustavio slobodan udarac Andrića u živom zidu. No, jadnom Bebeku to nije pomoglo, do kraja sezone je bio ''na ledu'', a nakon sedam kola hlađenja sudio je ''derbije'' Intera i Croatije iz Sesveta. Sve što je uslijedilo nakon toga je povijest. Navodno je odmah po povratku s Poljuda u Maksimiru sazvan sastanak ''kriznog stožera'', Zdravko Mamić podijelio je zadatke i nakon par kola sve se vratilo ''u normalu''. 

Od tada se promijenilo mnogo toga, u međuvremenu je Hajduk financijski potonuo na rub stečaja, Lokomotiva je ušla u prvu ligu, Rijeka je prošla katarzu na krilima Volpijevih eura i navijačke euforije došla na vrh, a Dinamo je osvojio četiri naslova prvaka, praćenih s istom količinom europskih frustracija. 

No za Hajduk je najvažnija promjena da su na čelo kluba napokon došli ljudi koji se ponašaju tržišno, koje je kriza natjerala da dva puta okrenu svaku kunu u ruci prije nego li je potroše. I ne manje važno, momčad je preuzeo trener koji zna stvoriti poticajnu atmosferu. U Hajdukovoj svlačionici nije bilo ovoliko sloge i zajedništva još od vremena kada su se osvajale dvostruke krune, a kad se tome doda i sinergija s navijačima, koji su prepoznali i podržali projekt ''samoodrživog Hajduka'', nije ni čudo da Splićani nižu uspjehe. Pitanje je do kada, a puno je faktora o kojima će to ovisiti. Prije svih to je pitanje financija. Ako Hajduk ne potone financijski i ako se ne umješa ''viša sila'',  sve je moguće.