Bilo je zanimljivo promatrati ove izbore. Ne zbog samih rezultata, već zbog prezira koje su prema pobjednicima sa svojih vlastitih lista pokazivali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko. Ukazao se tako, još jednom, raspadajući zombi hrvatskog političkog duha koji, umjesto pjenušca, izlazi iz boce poslije svakih izbora u Hrvatskoj. 

Što reći o Milanoviću? Napadaču koji je i dalje uvjeren kako igra u Bundesligi, a doživio je težak poraz na seoskom igralištu od suparničkog tima u prugastim dresovima? Bilo je tužno gledati kako je Milanović uvjeravao malobrojnu publiku da je sve ovo samo poluvrijeme jedne nevažne utakmice. Utakmice koja se, kako tvrdi, ionako igra “reda radi”. Upravo koliko je i Hrvatska, sve očitije, dio EU-a samo reda radi. Bez plana i bez znanja kako iskoristiti članstvo i fondove za ekonomski rast. 

Šutnja i prezir bili su upravo toliko veliki i glasni koliko je pogubno velik Milanovićev ego

Gurnuo je tako Milanović u napad ispeglanog Nevena Mimicu, koji se na blatnjavu terenu jednostavno nije snašao. Nije znao što s loptom, nije uputio nijedan udarac prema golu. Ali ono što je kod Milanovića bilo najeuropskije je njegovo ponašanje i nespominjanje Tonina Picule, koji ga je spasio prave katastrofe. Piculi, koji je, za razliku od njega, prošao rat, koji nije, poput njega, fakin iz centra Zagreba, već dolazi iz Velike Gorice. Koji je u ovoj “utakmici” pretrčao više od cijele Milanovićeve ekipe zajedno. I time spasio SDP od ispadanja u drugu ligu. 

U izbornoj noći Milanović nije imao snage, ni hrabrosti, ni mudrosti čestitati Piculi na izbornom uspjehu. Šutnja i prezir bili su upravo toliko veliki i glasni koliko je pogubno velik Milanovićev ego. 

Bolji dojam nije ostavio ni Karamarko. Slaveći veliku pobjedu, ni njemu te izborne večeri preko usta nije prelazilo ime Ruže Tomašić. Kandidatkinje HSP-a koja je osvojila apsolutno najviše glasova na HDZ-ovoj koalicijskoj listi. 

Picula i Tomašić postali su tako pobjednici kojima su čestitali svi osim predsjednika SDP-a i HDZ-a.