Prošlo je od toga 10-ak godina. Pročelnica za planiranje zaplakala je na skupštini. Nije htjela potpisati amandman kojim se značajno povećava gradnja za jednog investitora. Nije bilo problema, podnio ga je drugi pročelnik Milana Bandića, usvojen je, stupio je na snagu. I riješena stvar. Prije i nakon toga stotine su amandmana po principu “ruka ruku mije” izglasane bez ikakve javne rasprave.

U zadnji tren na skupštini. Kidane su zelene površine, povećavana gradnja, uvođene nove iznimke. Grad se polako gušio pod pritiskom, a jedino što je taj pritisak zaustavilo na koju godinu nije bila struka niti gradski službenici nego kriza i zaustavljanje gradnje. Metropola je sad opet pod pritiskom, i to nikad jačim. Bolje rečeno - nasiljem.

HDZ je tražio političku izliku da ne podrži Generalni urbanistički plan, pa je dao amandmane koji su uglavnom društveno korisni, ali cilj je bio dobiti vrijeme i pronaći opravdanje: mi smo za škole, igrališta, vrtiće. Njihov partner Bandić to je prihvatio, ali dodao i svojih 70-ak amandmana, koji su nevjerojatni. Ponovno se prenamjenjuju zelene površine, centar grada trebao bi biti ispunjen betonom i staklom, neboderi jedni do drugih, nestaju rekreacijske zone i parkovi. A HDZ je to podržao.

Da bi prošli njihovi amandmani, odnosno da bi kupili vrijeme do unutarstranačkih izbora. Jedina sreća u svoj nesreći je što je zakon izmijenjen, pa svi ti amandmani ne stupaju na snagu nakon izglasavanja. Moraju ići na provjeru u ministarstvo i onda je očekivano da se o njima mora ponoviti javna rasprava.

Bilo bi nevjerojatno da se puste. Ali ipak je i to moguće. A sve ovisno o interesu koji će u tom trenutku imati HDZ, Bandić i HNS, koji vodi Ministarstvo graditeljstva.

I to je zorni prikaz zašto se grad tako pogrešno razvija, pa višekatnice guše prostor bez novih prometnica, parkova i rekreacijskih zona. Svoje političke interese stavili su ispred interesa građana Zagreba.