Da smo narod koji ne uči na vlastitim greškama, posebno kad je riječ o izborima, i da ono što je bilo zaboravljamo brzinom svjetlosti, dokazali smo nebrojeno mnogo puta. A znamo da loši učenici ponavljaju razred. I opet idemo ispočetka.

Donedavni premijer Milanović i njegovi ministri sve nam se više sviđaju i kao da tugujemo što smo prije samo 120 dana prekinuli očajnu četverogodišnju vezu s njima. Takav odnos prema bivšima ne čudi jer sadašnja vlada sve radi da ekspresno zažalimo što smo nove uveli u Banske dvore kako bi se igrali našim novčanicima, životima, budućnošću... 

Da, možda smo pogriješili i s novom vladom. Neki tvrde da smo sigurno pogriješili. Ali totalno bismo promašili ostavljajući Milanovića da nam ukrade još četiri godine i gurne nas dublje u živo blato. Aktualna oporba vrlo dobro zna zašto sustavno podgrijava rasprave o ustašama i partizanima, kao metaforu duboke podijeljenosti u društvu. Želi skrenuti pozornost s kostura bivše vlade koji počinju izlaziti iz ormara.

Milanovićeva družina godinama je muljala Bruxelles tvrdeći da provode reforme i sad račun dolazi na naplatu. Možda postanemo prva članica EU koja će zbog toga biti kažnjena. Usput nam je odmah uskraćeno 88 milijuna kuna iz europskog socijalnog fonda jer nismo “otklonili nepravilnosti u trošenju tih sredstava” koje su ranije otkrili revizori. Sanacije bolnica iz 2014. i 2015. godine samo su stvorile nove dugove. Koje sad treba vratiti. Što nas tek čeka u ostalim resorima u kojima se puno trošilo, poput poljoprivrede, gospodarstva, obrta? 

I zato, rekao bi Zoki, nema povratka na staro. Ako ne valja Orešković (čitaj Karamarko), alternativa sigurno nije Milanović. Tko zna gdje nam je sve ostavio mine i tko će na njih nagaziti? A troškove ćemo platiti svi mi.