Jeste li se ikada fokusirali na sada i ovdje? Ili ste u mislima o jučer ili sutra? Mi ljudi smo bića uvjeta. Nonstop zahtijevamo neke uvjete pod kojima eventualno možemo biti zadovoljni, ako ne baš sretni. “Previše je toplo i sparno, previše pada kiša, odakle sada ove ljetne oluje, zašto toliko puše, nema pravog proljeća, nije dovoljno dugo ljeto”…

Većina ljudi zapravo samo gnjavi, njurga i žali se. Meni sve to ide na živce i rado im to i kažem kada me pokušavaju uključiti u neko svoje prigovaranje: “Možete hodati, a tako ste nezadovoljni. Oprostite, ali meni to izgleda vrlo nezahvalno. Nemojte da vam život pokaže bez koliko toga još možete ostati...” Onda me čudno gledaju.

Zapravo, gunđaju samo nezahvalni i oni kojima uopće nije loše. Ljudi koji imaju prave probleme ne pričaju o njima nego poduzimaju nešto.

Obratite pažnju na razgovore u dućanu, taksiju, sa susjedom na hodniku. Ispada da se svi s nečim bore i muče i “guraju”. Ok, kužim da je sve to istina, ali istina je isto tako i da svi ti ljudi imaju puno razloga da budu sretni i zahvalni jer kao prvo mogu puno više toga nego ja ili neki drugi ljudi.

Ljudi moderne zapadne civilizacije su nezahvalna banda.

First world problems: crkla ti je klima u autu ili ti je touch screen na telefonu spor. Svašta može nekome biti problem. Svoje oči, uši, ruke i noge, zdravlje, krov nad glavom, pun frižider hrane, auto, čistu vodu i struju uzimamo zdravo za gotovo i fokusirani smo na to što nam fali.

Kraj mene sjedaju dvije susjede koje znam iz djetinjstva. Obje su se opet doselile u zgradu gdje smo nekada odrasle. Malo pričamo, stiže nam kava. Jedna me pita nešto o jednoj poznatoj osobi i da li sam čula što je napravila?! Pomišljam da je nešto super i zanima me što je bilo, ali cura nastavlja sa vrlo negativnim komentarima o toj ženi. Ulazi u detalje, ogorčena je time što je ta žena tobože napravila. Kažem joj da takve priče mogu kolati i o meni, i da mi se, osim toga, čini da nemamo toliko vremena u životu da se bavimo drugim ljudima. Kakve to veze ima s tobom i tvojim životom? - pitam je, a druga susjeda se slaže. Ona prva mi odgovara da je sve to svinjarija i da je odvratno što se događa sa svijetom.

Uviđam da cura ima pravo, na pameti su joj gadarije, fokusirana je na nepravdu i pokvarenost i sigurno to puno i viđa. Ali, ne čini li se i vama da svi pričaju svoju istinu, iz svoje perspektive? Ja skoro da i ne znam više o čemu ona priča. U mom svijetu više nije tako. Postoji li onda univerzalna realnost ili samo kolektivna uvjerenja i kolektivna svijest?

Mislim da svi živimo svoju istinu. Svijet nije takav kakav jest, nego takav kakav si ti koji ga promatraš.

Nazvao me stari frend kojeg nisam čula jako dugo. Kada sam ga pitala kako je, rekao mi je da “gura nekako”. Razmišljala sam kako je užasno da je normalno i uobičajeno govoriti o tome da je život jedna neprestana borba i patnja? Ne mislim da on to uopće misli ali – tak’ se kaže. Figure of speech. Na pitanje kako si, svi odgovaraju sa: nisam loše, bilo je i gore, borimo se, ili se počnu žaliti na neki problem koji imaju. Užas. I kako da ti onda bude bolje kada ti nikada nije dobro jer primjećuješ uglavnom ono što je krivo, loše, nepravedno, itd.

Malo gledam prolaznike. Jesu li i oni svi u nekim mislima ili su prisutni u ovdje i sada? Ili su ipak obični taoci svog analitičkog uma i razmaženog ega? Čekaju li i oni neko sutra da budu sretni i zbog toga nisu u danas? Velika većina vjerojatno. Ispijam gutljaj kave i razmišljam o njezinom okusu. Sviđa mi se.

Sve je fokus. Nikakav hokus - pokus, nego kvantna fizika. Ono na što si fokusiran postaje sve prisutnije u tvojoj realnosti. Kužite?

U prošlom blogu sam pričala o fokusiranju na to što imam i na čemu sam zahvalna. Jednoga dana, stavila sam fokus na to što mi se sviđa u mom životu. Prvo je bilo malo toga, ali svaki dan primijetila sam nešto novo na čemu mogu biti zahvalna. Danas živim ljepšu realnost nego sam to prije 5 godina mogla i zamisliti. Ludo? Da, ali radi, isprobala sam na sebi.

Ja sam vam jedna od onih koji čvrsto vjeruju/svjedoče da svijet postaje svakoga dana sve bolje mjesto. I ne može me nitko razuvjeriti, sjetim se samo zubara i kirurgije! Ili Facebook. Na primjer grupa podrške malom Cesareu i njegovoj mami Nini. Autobusi ljudi koji su došli spriječiti ovrhu nad djetetom. Motoristi i snažni dečki puni empatije čuvali su ulaz u njezinu zgradu. Predivno.

Ima jako puno lijepih događaja, dobrih ljudi i plemenitih djela svuda oko nas. Pitajte se samo gdje vam je fokus?

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu. 

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster:

• Liječnica je problijedila, a život koji sam živjela samo je nestao
• Pravo na mamu i tatu: Znam da će na kraju sve oluje proći

O BlogBusteru:

'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku.