Dugo je tinjala ideja, nada da će krilatica "Jedan član, jedan glas" konačno zaživjeti. Pokušavali su dečki iz ZZD-a gotovo četiri godine, no njihovi bi vapaji za klupskom transparentnošću uvijek ostajali negdje na marginama. U magli, kako to kažu ljudi.
No uključenjem generacije 1997., Marića, Šokote, Bišćana i Šimića skinut je ogroman teret s leđa navijača. Njihov glas više nije usamljen. Bijes i ljutnja koja se nakupila u bivšim igračima, koji smatraju da je klub otet iz srca navijača i prebačen u posao jedne obitelji, najbolje je oslikao Silvio Marić.
- Dosta je bilo - povikao je Mara, a njegove riječi bile su doista izraz čovjeka koji je na rubu. Čovjeka koji je shvatio da je put pri kraju. I da se mora nešto napraviti. Njegov krik nije bio huliganski ili prostački, bio je to krik za slobodom.
Zdravko Mamić, barem tako tvrdi, ne boji se "velike četvorke", no "petog ortaka" moralo bi ga itekako biti strah. Ako iza inicijative stoji Zvonimir Boban, Mamićevi izgledi u borbi protiv bivšeg kapetana Dinama i Hrvatske jednaki su onima Dinama na Santiago Bernabeu. Nikakvi.
Dinamo godinama nije obraćao pozornost na zahtjeve ZZD-a, čak ih je ismijavao. Sad je došlo do borbe, konflikta u kojem će netko morati izaći kao pobjednik. Zapravo, kad malo bolje razmislite, sve ovo podsjeća na sjajnu rečenicu velikog Mahatme Gandhija: 'Prvo te ignoriraju, nakon toga te ismijavaju, potom se protiv tebe bore, a na kraju pobjeđuješ.' Za ovo posljednje potrebni su izbori.