Nije baš nikakvo čudo da se u ovom sveopćem bankrotu političkih elita svi odjednom počinju zaklinjati u stručnjake.
Tako bi jedni, poput poduzetnika Branka Roglića, željeli formiranje Vlade stručnjaka. Drugi bi, primjerice neki iz HDZ-a, htjeli vidjeti stručnjake na čelu Vlade. A treći, kao Tomislav Karamarko, predlažu postavljanje stručnjaka na čelo ključnih resora u Vladi, kao alibi za dolazak na vlast.
Zlo nam je od nepoštenih i nesposobnih političara pa spasonosno rješenje tražimo među stručnjacima.
No hoćemo li ga tamo i naći?
Naime, sa stručnjacima dolazi i gomila problema.
Prvo, oni često gledaju samo svoj usko stručni interes. Njihova perspektiva u pravilu je sužena, pa i skučena. Često su "fah idioti". Robovi svojih stručnih dogmi. Nefleksibilni su i neskloni kompromisima.
Uglavnom brane interese ceha iz kojeg dolaze, a ne interese svih građana. Ili pak dolaze iz sterilnih laboratorijskih okvira akademske zajednice.
Jesu li korumpirani?
Vrlo često ti se stručnjaci ne snalaze najbolje u politici. Niti nam itko garantira da stručnjaci, baš poput političara koje zamjenjuju, također nisu korumpirani, nepošteni, pokvareni, sebični...
Osim toga, i možda najvažnije, na parlamentarnim izborima građani daju povjerenje političarima, a ne stručnjacima. U nadi da će voditi računa o općem interesu i svim građanima, a ne o posebnim interesima.
I jednako tako, račune pred biračima na kraju priče polažu političari, a ne stručnjaci.
Evo, sjetimo se samo koliko smo liječnika dosad imali na čelu ministarstva zdravstva. Pa ne možemo reći da nam je taj sektor procvjetao. Koliko smo prosvjetnih radnika, profesora i znanstvenika imali na čelu resora obrazovanja i znanosti? Pa se desetljećima žalimo da nam je to najproblematičniji i najzapušteniji resor.
Imali smo financijaše na čelu financija, gospodarstvenike u resoru gospodarstva, policajce na čelu policije.
Pa se nismo baš njima usrećili.
A opet, imali smo jednu ženu na čelu Ministarstva obrane pa se to i danas pamti kao najuspješniji eksperiment.
Za politiku, naime, postoje samo jedni stručnjaci. A to su političari.
Ne robuju dogmama
Oni se pripremaju za donošenje odluka u općem interesu, oni sagledavaju probleme sa svih stajališta i, prema potrebi, primaju savjete i prijedloge od stručnjaka sa svih područja.
Za razliku od stručnjaka, političari ne robuju ekonomskim dogmama niti pribjegavaju menadžerskim receptima. Konkretno, ne režu javni sektor kako se to radi u privatnom sektoru.
U interesu profita privatnog vlasnika.
Političari brinu -ili bi trebali brinuti - o građanima koji im daju mandat i kojima polažu račune na izborima, a ne o specijalnim interesima. Ne rade za banke, tvrtke, tajkune ili interesne skupine, nego u određenom smislu ipak za sve njih zajedno.
U interesu korporacija
Ne vode financijsku politiku države u interesu banaka, zdravstvenu politiku u interesu proizvođača lijekova, gospodarsku politiku u interesu par tajkuna, poljoprivrednu politiku u interesu korporacija s najvećim zemljištima i poticajima.
Kako bi to izgledalo da na čelo Vlade dođe čovjek koji je opsjednut samo jednom ekonomskom ili gospodarskom misijom? Ili da na čelo Vlade, kako se nagađalo u medijima, zasjedne ugledni bankar? U čijem interesu bi on radio?
S druge strane, dobar političar znat će gdje treba dobiti stručni savjet, ako mu bude zatrebao. Dobar političar ocijenit će među ponuđenim stručnim rješenjima ono koje je najbolje za zemlju koju vodi. I dobar političar imat će smjelosti donijeti političku odluku.
U općem, a ne partikularnom interesu.
Problem je samo u tome da nama fali dobrih političara.
Ali, nažalost, i stručnjaka koji će popraviti ono što je loš političar pokvario.