Na svoju sramotu, ne mogu se pohvaliti nekim osobitim poznavanjem nizozemske kinematografije. Izuzev ranijih radova njihovog najpoznatijeg redatelja Paula Verhoevena koji su pak došli pod globalno povećalo tek nakon njegove holivudske afirmacije ('Robocop' i 'Totalni Opoziv'), a kasnije i pretjerano hvaljenog filma 'Sirove Strasti'), Nizozemci su za mene ostali tako reći europska egzotična zemlja što se tiče filmske umjetnosti.
Ipak, na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu Nizozemci su nakon dugih 38 godina napokon dočekali svog predstavnika u glavnoj konkurenciji za prestižnu Zlatnu Palmu, premda bismo film koji ih je predstavljao u najmanju ruku mogli okarakterizirati kao čudan. Riječ je o filma imena 'Borgman'.
U samom uvodu filma pratimo svećenika i još dvojicu naoružanih muškaraca kako se na gotovo ritualan način spremaju za lov na nešto/nekog. Taj netko je skriven u podzemnom skrovištu u šumi i uspije u posljednji tren pobjeći trojcu odlučnom u naumu da ga ubije. Stranac prilikom bijega upozori dvojicu svojih podjednako čudnih prijatelja, također skrivenih u podzemnim, gotovo kriptolikim skrovištima, kako je vrijeme da odu.
Uskoro stranac (Jan Bijvoet) tražeći novo utočište pokuca na vrata kuće jedne moderne yuppijevske obitelji. Nakon što vlasnik kuće Richard (Jeroen Perceval) odbije primiti stranca u kuću ovaj mu kaže kako poznaje njegovu suprugu Marinu (Hadewych Minis) na što Richard izgubi živce i potom na posve brutalan način premlati stranca. Sažalivši se nad strancem, Marina mu kradomice pruži gostoprimstvo. Nakon što ovaj odluči napustiti kuću, Marina ga misteriozno očarana, zamoli da ostane.
Na prvi pogled bi se dalo reći da je riječ o nekom čudnom trileru sa ljubavnim zapletom no istina je posve drukčija. Redatelj Alex van Warmerdam (u filmu glumi jednog od strančevih prijatelja) u ovom se filmu vješto poigrava sa žanrovima pa čak i stilovima, npr. određeni dijelovi filma atmosferom neodoljivo podsjećaju na Hanekeov 'Funny Games' no niti jednog trenutka nemate osjećaj da gledate nešto što ste do sad već vidjeli.
Priča je posve bizarna i na momente čak izrazito duhovita, no to nije onaj ugodan smijeh već bi prije rekao smijeh uzrokovan nevjericom. Alegorije su prisutne u brojnim scenama i postoji određena kritika buržoizma i rasizma (npr. Richard odlučno zatvori vrata tamnoputom kandidatu za vrtlara s obrazloženjem - 'On je crnac'). Ali niti jedna od tih asocijacija ne odaje cijelu sliku niti pruža konačne odgovore na brojna nametnuta pitanja. Alex van Warmerdam se na originalan način poigrao s publikom kreiravši jedan od onih filmova za koji Amerikanci imaju savršen izraz - 'mindfuck'.
Ukoliko ste ljubitelji TV serija, a vjerujem da uglavnom jeste, rekao bih da je iskustvo gledanja ovog filma kao da ste primjerice počeli gledati seriju od 10-ak epizoda počevši od 6-e i završivši na njoj. Film ima savršeno građenje tenzije, obiluje scenama bizarnosti i surealizma dok pitanja i jednostrani zaključci pršte na sve strane. No uz sve to na kraju se osjećate iziritirano, izigrano i očajnički tražite odgovore. To je u biti i poanta cijelog filma, da se gledatelj počeška po glavi u čuđenju i pusti maštu da pokuša spojiti sve kockice u neki suvisli mozaik. Jesu li stranci nekakav oblik demonske manifestacije, možda čak i vampiri (u nekoliko scena kao da jedva čekaju da ih se pusti u kuću), možda pak nekakvi sektaši? Ne, niti na ta pitanja niti na ona otkud dolaze, koja je njihova konačna uloga ili tko je trojac iz uvoda filma, odgovora nema. Ovo je film atmosfere i ideje, a ideja je u konačnici posve zavodljiva ukoliko ste fanovi neobičnog.