Nema tog sadržaja koji se ne može pronaći na internetu.

Od igle do lokomotive.

Fotografije, filmovi, knjige, edukacija, zabava…za male i velike. Nema čega nema.

Da li je bogatstvo svega toga toliko i lako dostupnog blagoslov ili prokletstvo je stvar o kojoj možemo imati ovakva ili onakva mišljenja.

Pogotovo kad se radi o (ne)prikladnim sadržajima za klince, ali ostavimo to postrani za sada. Nije mi namjera držati roditeljske prodike tipa „20 savjeta za sigurnost vaše djece na internetu“.

Za to postoji internet. Guglaj čovječe, informiraj se. Nauči.

Internet je ovakav i onakav – sigurnost podataka i sveg onog što objavljujemo upitna.

Ne sviđa ti se – ok. Ne idi na net i riješen problem. Nije neka prevelika mudrost.

Uzjogunili su svi oko FaceApp aplikacije koja je zaludila svijet jer Rusi će uzeti sve naše podatke i sam si kriv jer si kliknuo „I agree“. Prodao si dušu, kuću, susjeda, psa.

Stambeni kredit ostaje.

Aplikacija je fora i naravno da smo se svi provukli kroz filter. Ja sa samim sobom nemam problema. To što izgledam krezubo i škrbavo me ne brine jer dok je griza na mlijeku i čokolina – I'm ok. Uostalom, umjetni zubi su skupi. Brutalno skupi i nije mi jasno zašto svi koji dođu u poodmakle godine umjesto uživanja u mirovini još jednu trećinu te mirovine moraju odvajati za nove zube. To valjda dođe s godinama.

Dok si mlad se hvališ novim komadom, poslije si super ponosan kad kupiš novu pećnicu ili četiri zimske gume (bez felgi jer treba se od najranijih dana učiti skromnosti) pa se hvališ, a onda dođe razdoblje kad si na penzionerskim tulumima glavna faca jer imaš nove zube i možeš glodati.

Svi su ljubomorni na tebe, a ti s guštom navaljuješ na drugi klip kuhanog kukuruza.

Gospoju je malo bacila u depru njena staračka rukica jer je vrlo zdušno izbjegavala mobitel. Dobro da se nije dala u bijeg - k'o Todorić od novinara u Londonu (aha – Ivicu ste već zaboravili), ali da se razumijemo - nemam ni problema s gospojinom ostarjelom rukicom.

Staračke pjege su totalno fora kad si star. Sad smo još mladi i parcijalno čvrsti pa ćemo o staračkim boljkama kad za to dođe vrijeme. U penziji.

Ne bojim se Rusa i što će oni s mojim podatcima – više se bojim što će biti s brakom od susjedovog frenda.

Ispričao mi je neki dan susjed kako je njegov frend Ivan dobio dijete pa je iz zajebancije poslikao malog s FaceApp aplikacijom da vidi kako će mu klinac izgledati za dvajst-trist godina. Nakon što je aplikacija odradila svoje, u mobitelu je ugledao svog susjeda Mladena. 'aj ti reci - je*ote…fakat sranje. 

Pucaju brakovi zbog aplikacije.

Meni ponekad pucaju živci zbog interneta i bilo bi super kad pojedincima internet ne bi bio dostupan. Nikad.

Ne znam jeste li vidjeli video „hrabrog i odvažnog“ mladića koji je skočio sa Šibenskog mosta. Bilo je bolno i samo za gledati i sretan sam što je tip izvukao živu glavu.

Čovječe – pa u kojem to trenutku ti takve idi(j)otarije padnu na pamet mada mi se ne čini da je frajer neki neodgovorni balavac pa se malo zanio.

Mora da je nešto slično vidio negdje na netu pa nek' i njega gledaju na YouTube-u.

„You tube zvijezda da budem“. „Da prosipam utjecaj po internetu.“

Frajeru – ovo ti je mogao biti prvi i zadnji video koji si snimio i imaš jako velike sreće što te umjesto u zvjezdanu orbitu nije poslao na groblje.

Majko moja…mog'o je poginut. Ovako ima samo ozljede koje nisu jako opasne po život.

I zapitaj se malo na temu prijatelja. Ovaj koji te snimao ti baš i nije neki frend i mora da si mu se baš jako zamjerio.

Postao si zvijezda i tvoj video će vjerojatno pogledati na tisuće ljudi, ali postao si poznat po gluposti, a ne po nečem pametnom jer da ima pameti i zdravog razuma u tvojoj glavi (bez uvrede), ti ne bi niti pomišljao skočiti s četrdeset metara visine. I nadam se kako nekom nadobudnom klincu na tragu tvog videa neće pasti nešto slično na pamet.

Ima nešto u tom Šibenskom mostu. Jedno vrijeme se mogao skakati i bungee sa Šibenskog mosta i sjećam se k'o danas, a ima tome već nekih desetak godina kad je za penzionere bio poseban popust za skakanje. Ha?!

Ja sam bio uvjeren kako je riječ o teoriji zavjere i kako je to skakanje sigurno u nekom dogovoru i suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje u svrhu smanjenja broja korisnika mirovina. Ziher je tu bilo nešto jer ne poznajem niti jednog penzića koji bi se usudio na tako nešto. Pitali smo i punicu bi li se odlučila skočiti i naravno da je rekla da ne bi. Pa koji penzić bi?

Pucaju mi živci i zbog interneta i društvenih mreža. Ponekad.

Volim net, volim društvene mreže i uglavnom koristim fejs. Nešto slabije Instagram jer mi je fejs nekako više zanimljiviji i sadržajniji.

Pa čak i informativniji i korisniji. Gomila svega na tom fejsu.

Od potpuno korisnih do totalno nepotrebnih stvari, ali fejs sve trpi. Kao i internet.

Ti biraš na što ćeš kliknuti.

Na fejsu ima i velik broj raznih i zanimljivih grupa, a jedna koja mi povremeno uznemiri živce je grupa Savjetnik za putovanja.

U opisu grupe piše kako je misija grupe promicanje kulture putovanja, savjeti, iskustva i sve ostalo što ide u paketu. Sigurno ste čuli za grupu, možda ste čak i član.

Po meni super ideja, jasna misija, korisne informacije, ali…

I ovu grupu su pokvarili pojedinci kojima bi zabranio pristup internetu jer uvijek ima jako pametnih i jako glupih.

Zakon velikih brojeva.

Neki dan je jedan Stipee napisao kako po prvi puta leti avionom. Stipee putuje iz Splita za Manchester pa je pitao kako to da stiže u Manchester u 20:20, a polijeće iz Splita u 18:25, a let traje nešto manje od tri sata.

Da – na prvu nema logike jer šest i tri i dalje su devet, odnosno 18 i 3 su 21, ali…

Postoji nešto što se zove vremenska razlika, vremenske zone kao i činjenica da se na svim zrakoplovnim kartama uvijek pišu lokalna vremena polijetanja i slijetanja.

I Stipee nije glup.

Stipee leti po prvi put u svom životu, kupuje kartu putem interneta i čovjek se samo želi informirati.

Po meni su glupi i krajnje nepristojni svi oni, a takvih je u četiri sata bilo više od sto koji su se obrušili na jadnog Stipu gomilom negativnih komentara.

Bilo je naravno i onih koji su čovjeku objasnili o čemu je riječ, ali bilo je onih koji su s komentarima pretjerali. Možda i uvrijedili Stipu, ali Stipee, keep calm – ako si je šačica ljudi malo olakšala svoju tešku svakodnevicu, izliječila bolesne komplekse time što je na tebe bacila hejt – ja sam siguran da ćeš ti to podnijeti. Za njihovo dobro.

U očima glupih Stipee je ispao glup, ali Stipee ne daj se – sretan put. Uživaj u Manchesteru.

Ja sam od onih koji uglavnom misle kako nema glupih pitanja – ima nedovoljno precizno formuliranih pitanja, ali ova savjetnička grupa ponekad (prečesto) izbaci nekoliko bisera koji postavljaju glupa/nedovoljno precizno formulirana pitanja. Fakat.

London – gdje jesti, koji hotel bookirati? – pitala je jednom jedna Mia ili Maja, ne sjećam se više.

Ej Mia/Maja – ne mo'š postavit takvo pitanje. Ne možeš.

Mislim, možeš, ali se brukaš. Javno. U grupi sa skoro osamdeset tisuća članova.

Što odgovoriti na ovakvo pitanje jer u Londonu postoji preko 1500 hotela i preko 15500 restorana pa Mia/Maja - možeš bookirati bilo koji od spomenutih soma i pol hotela i dobar ti tek u svakom od petnaest i pol tisuća restorana.

Zadovoljna?

Sumnjam, ali dobila si odgovor na svoje pitanje.

Da si napisala u kojem bi djelu grada željela „bookirati“ koji ti je budžet za hotel, koliko si spremna potrošiti na ručak ili večeru u gradu koji je sve, a samo ne jeftin – vjerujem da bi ti netko možda i mogao dati neki savjet. Ovako su se sprdali s tobom i ispala si osoba koja nije dovoljno precizno formulirala pitanje da ne napišem baš da si ….

Sorry, al' je tak.

Što vidjeti u IstaMbulu? – pitao je Marko

E crni Marko…u IstaMbulu ćeš teško išta vidjeti, ali ako dobro gledaš, možda ćeš i vidjeti neke lijepe stvar. Mašta je predivna stvar u kojoj granice ne postoje i samo se moraš dovoljno potruditi. Možda čak i Štrumpfove u IstaMbulu. Sve je moguće. Pazi samo na Gargamela.

Što se pak Istanbula tiče, na to pitanje je bilo kome teško odgovoriti u jednom komentaru. Grad s nešto manje od četrnaest milijuna stanovnika. Grad. Ne država.

I siguran sam kako se u gradu koji je bio prijestolnica nekoliko carstava kroz svoju bogatu i živopisnu povijest, gradu koji je danas tursko kulturno i gospodarsko središte ima što za vidjeti tako da bi odgovor na tvoje pitanje bio – svašta i ništa.

Neki od šume, ne vide drvo, ali…

Smijem li u avion nositi…? – pitaju Martina, Ivan, Krešo, Patrik, Neven, Sandra, Božica, Iva, Nataša, Petra, Dina, Alma, Ivan, Željko, Marija, Jakov, Zrinka…

Pa dobro ljudi – koji vam je?

Zna se što se smije, a što ne smije nositi u avion. Siguran sam kako gotovo svaka zrakoplovna kompanija na svojim internetskim stranicama ima do najsitnijih detalja objašnjeno što se smije, a što ne - pa prije nego što postaviš pitanje u Savjetniku – daj zaguglaj malo.

Da se ne brukaš.

I pitanje unošenja hrane u avion je dobilo sasvim novu dimenziju kada je u Banja Luci čovjek na let pokušao unijeti dva odojka. Pečena. U komadu.

Nije ih uspio chekirati. Bad luck.

Na stranici Ryanaira sigurno nema informacija o unošenju pečenih odojaka pa je čovjek pokušao, ali ako se baš i nađeš u nekoj ovakvoj kontroverznoj dvojbi – kontaktiraš prijevoznika i imaš informaciju.

Ok?

Letim preko Pariza – što obići u pauzi od četiri sata do drugog leta? – pitala je Katja

U ta četiri sata možete obići nekoliko dućana, popiti kavu, ručati, nekoliko puta otići na toalet i pročitati nekih sto i pedeset stranica knjige koje ste ponijeli sa sobom. Ako jeste, a bilo bi dobro da jeste upravo zbog čekanja. I sve to unutar aerodromske zgrade.

Ideju kako ćete „skoknuti“ do centra i popiti kavu u blizini Eiffelovog tornja – zaboravite. To je utopija i nemojte se forsirati jer bi mogli propustiti idući let.

Kako u svemu treba gledati pozitivne stvari – u tom slučaju imate dovoljno vremena za kavu.

Ovakvih i sličnih pitanja je o ovoj grupi ima bolno previše i nejasno mi je kako se možeš tako brukat na internetu. Zašto pobogu?

Jasno mi je da ljudi imaju pitanja prilikom planiranja putovanja pogotovo ako putuju negdje dalje i pitanja se nameću sama po sebi, ali u današnje vrijeme interneta kada na 99,999% svojih pitanja odgovor možeš pronaći uz nekoliko klikova – zašto se i dalje pojavljuju Mie/Maje i Marko. Zašto?

Kada bih mogao, nekima bih dijelio crvene kartone jer se sramote na internetu. I to baš jako.

Ljudi, nemojte to raditi. Molim vas. Zbog vas samih. I da vas drugi nepotrebno ne sprdaju. Jedino ako baš imate neki neobjašnjivi unutarnji poriv, ali to je već onda za dijagnozu i pomoć nekog drugog „savjetnika“.

Svaki grad ima svoj web, svaka turistička zajednica ima svoj web, postoji na tisuće travel blogera koji su grad u planiraš otići već obišli pa pročitaj onda nešto.

Kupi vodič ili ga posudi u knjižnici… Informiraj se.

Nemoj očekivati da će ti netko nepoznat napraviti cijeli program putovanja jer to je iznimno teško pogotovo iz razloga što smo svi različiti i svatko od nas ima različite interese.

Kako povijesno-kulturne tako i gastronomske.

Moja gospoja i ja smo isto različiti i kad putujemo zajedno - radimo kompromise. Ona naprimjer u arheološkom muzeju može biti i više od četiri sata. Ja nisam tako ekstreman i baš i ne mogu toliko dugo izdržati. Pa nađemo kompromis na tri sata i pedeset minuta.

Na Savjetniku za putovanja i sličnim grupama u kojima ljudi razmjenjuju iskustva ima super ljudi koji zaista daju dobre i korisne informacije i to je ok jer takve grupe i tome služe i hvala im svima na konkretnim i konstruktivnim savjetima.

I onda imaš ove bisere koje sve pokvare…schmrtz.

Tugica. Dajem vam crveni pa se crvenite dalje.

Ma Internet je zakon jer kako bi drugačije saznali gdje otići ili ne otići.

Na Krku na koji se spremam otići za koji tjedan jer godišnji nikad kasnije nego ove godine znam da neću otići u Punat.

Tamo se naplaćuje mjesto u hladu. 15 kuna za odrasle, a 10 kuna za djecu.

Da – i meni je to debilizam, ali vlasnik hlada na svojoj privatnoj zemlji može prodavati što hoće pa makar to bio i hlad. Ako još pritom ima sve potrebne dozvole, izdaje račun za hlad i državi plaća porez – dvojbi nema. Sve je legitimno, a ti možeš i ne moraš platiti hlad.

Ne idem ni na Brač ove godine – pojavila se neka fotka od neki dan kako neka konoba naplaćuje postavu stola i uslugu rezanja pizze.

Postava stola 12 kuna, a rezanje pizze 3 kune po komadu. WTF?!

Napisali su čak i naziv konobe, ali da ne prozivam baš javno jer nisam siguran je li to baš ta konoba. Nisam bio osobno tamo pa neću.

Ovakvi „svijetli“ primjeri hrvatskog turizma su nešto što mi isto diže tlak jer po mom mišljenju fakat je glupo naplaćivati uslugu postave stola u restoranu.

Jel' možemo večerati bez postave stola? Posluži nam na pod ako nije problem. Jesus…

Pa samim dolaskom u restoran očekuješ da stol bude postavljen, da te konobar posluži, donese ti hranu ili je to previše za očekivati. I sve te usluge bi ugostitelji trebali uračunati u cijenu, a ne ovako se sramotiti. I dizati nam tlak.

Na tragu toga može se osim postave stola naplatiti i donošenje hrane na stol, donošenje pića, korištenje stolaca i pribora za jelo, korištenje toaleta…mogli bi tako u nedogled, a naplata rezanja pizze je fakat previše. Dno dna. Imamo sad i tarifu za to. Tri kune po komadu.

Gdje god da otišli ovo ljeto na godišnji, pažljivo birajte mjesta u hladu i na suncu jer možda postoje neka „bolja“ i „skuplja“ mjesta za hvatanje boje, pazite gdje ćete sjesti jer nema smisla plaćati postavu stola i rezanje pizze.

Čovjek se može jako fino opustiti i uživati i uz sok iz dućana i home made fritule.

Mi smo se prošle godine u malom selu pored Zadra našli s frendovima i njihovim klincima. Baš je bila neka ribarska večer pa u dva kafića i tri i pol restorana koliko ih ima u selu – niti jednog slobodnog mjesta.

Mol nam je bio totalna špica.

Samo potvrda kako se može se uživati i u jednostavnim stvarima. Opustite se i odmorite. Godišnji tome i služi.

Take a break.

Fotografija: Vedran Tolić