Da i nisam novinar, lako je. Imam frenda u Rijeci. On će kupiti tri karte. Nas dvojica iz Zagreba sjedamo u auto i, možda bolje starom cestom nego autoputom, idemo na tekmu u Rijeku. Prvenstvenu ili neku europsku. I da vam pravo kažem, nisam siguran je li mi ‘o glavu’ da odemo na kakti otmjenu tekmu. Možda je i bolje da ne bude prevelika gužva...

Dođemo koji sat prije. Popijemo pivo ili dva, pogledamo danas najveći klupski nogometni doživljaj u Hrvatskoj. Poslije lagana tjestenina, čaša vina ili piva. Nešto jeftino, narodsko. Sad, ili frend koji vozi neće popiti ni kap ili ćemo prespavati kod ovoga što nam je kupio karte... Ali, da, to je to.

U redu, nije najbolja oklada da će cijeli Maksimir navijati za Rijeku bude li joj za naslov trebala pobjeda u Zagrebu. U nekoj je konstelaciji moguće, no nije vjerojatno. Ali sjajna je oklada da će za Kramarića i ekipu navijati cijela Hrvatska, osim navijača Dinama. Da je Mamić svetac koji hoda po vodi, da je dobio Nobela za mir, zbog dominacije Dinama cijela bi Hrvatska navijala za Rijeku. Pitanje je samo što s kapitalom koji Rijeka ima.

Očito je, neće upasti u zamku poput Zagreba koji je trijumfom popločio put u propast. I dok su neki skupo platili želju da budu prvoligaši, neki drugi gotovo pa ‘životom’ ili upravo ‘životom’ platili titulu ili Europu, Rijeka zasad nema simptome bolesti. Naprotiv, ima simptome održiva razvoja i nastavi li kako je počela, uopće se ne bih čudio da Riječani moraju potezati veze kako bi kupili karte za neke utakmice. Mnogi navijači koji su se odrekli hrvatske lige i koji put otišli u Italiju ili Njemačku već danas imaju zašto dva ili pet puta na godinu skoknuti u Rijeku.

Pitanje je tek može li klub ‘potegnuti’ makar upola kao momčad. Koja se, kakva se ekonomija može sagraditi na temeljima momčadi, doživljaja koji, bilo je jasno i prije zadnje europske tekme, nadilazi gradske i regionalne granice. Rijeka može, i mislim da joj Hrvatska to želi, postati europski klub.