Stvar je jednostavna; kad nam nešto ne odgovara ili nas nešto boli, ako to sami nismo u stanju riješiti, potražimo stručnu pomoć.

No što kad su naše emocije ono što treba popravak? One boli i ožiljci koje ne ćuti naše fizičko tijelo, već naša duša?
Je li naša svijest konačno došla do stadija da je u tom slučaju sasvim normalno obratiti se psihološkom savjetniku ili još uvijek zaziremo od toga jer “tamo idu samo oni koji su ludi, s kojima opako nešto nije u redu?”

Bojim se da je još uvijek u pitanju ovo drugo.

Svijet je prepun slomljenih ljudi koji su toliko naviknuti na svoje stanje, stanje koje je gotovo sraslo s njima, da ih i sama pomisao da ih iščupaju iz sebe ostavlja bez daha.

Sve naše umne i emocionalne blokade gurnut ćemo pod tepih, govoreći sebi i drugima da nije ništa, da smo u savršenom redu, jer ono što nam je – to se ne vidi, ne osjeća fizički, a ono što se ne vidi – ne postoji, ono što ne postoji – tome se pažnja ne poklanja…

Sve dok nam duša jednog dana toliko ne oboli da ni naše fizičko tijelo nije imuno na njene krikove. Pa se javljaju napadaji panike, grlo se steže, srce tuče, javljaju se konstantni umor i pospanost, depresija, probavni problemi…

Možda se u tom trenutku nađeš na stolici doktora opće prakse koji te uvjerava da tvoje simptome nije uzrokovala nijedna poznata bolest i da blago rečeno nema pojma što ti je. Gleda te sućutno dok između vas visi ono – A da nije psihološke prirode? Nađe li se netko dovoljno hrabar da to prevali preko usana i šutke ti tutne u ruke uputnicu za psihijatrijski pregled ili vizitku nekog privatnika, pa da sve obaviš inkognito, s gađenjem ih bacaš u koš čim izađeš iz ordinacije jer ti ne pada na pamet ušetati se na odjel psihijatrije dok si živa (u glavi su ti redom samo bezizražajna, siva lica u bijelim luđačkim košuljama i praznim pogledom, umrtvljeni šakom tableta), a ni onom privatniku nemaš namjeru dati ni novčića za udobno sjedenje u svojoj fotelji i postavljanje pitanja poput – A što mislite zašto se tako osjećate? ili Nalazi li se korijen vašeg problema u traumama iz djetinjstva?

No čak i da nam je takvo savjetovanje potpuno besplatno, bi li ga objeručke prihvatili?

Zašto se sramimo onoga što iznutra boli? Zašto ćemo bez problema dosađivati svima koji su voljni slušati o zglobovima koji bole na promjenu vremena, glavoboljama, zuboboljama, pa i težim bolestima koje smo hrabro preživjeli, tražeći pritom bilo sažaljenje, bilo razumijevanje, bilo potvrdu svoje iznimne hrabrosti, a kad nas nematerijalna bol dohvati propadamo u zemlju od srama?

Smatramo li se nepopravljivo oštećenima? Smatramo li da boli te vrste ne mogu biti izliječene? Da dokazuju našu nesposobnost za borbu sa životom? Ili je razlog više taj što zapravo nema opipljivog dokaza našem stanju?  Ne postoji rendgenski snimak duše koji će nam pokazati gdje je napukla i zahtijeva li njegu… Samo nečija tamo ideja da određeni skup naših misli, ponašanja i osjećaja nije ispravan, ne ulazi u prosjek onoga što svijet smatra normalnim.

Jedna moja prijateljica Irkinja dizajnira i uređuje privatne i javne vrtove. Prilikom rada na jednoj od javnih površina ubola se na narkomansku iglu. Nakon što je obavila potrebne liječničke pretrage, otišla je terapeutu. Tu je informaciju podijelila sa mnom kao da se radi o uobičajenom odlasku u kupovinu, bez ikakve neugode,  jer to njoj spada u osnovne higijenske potrebe njenog bića. Dok je prva misao koja je prošla mojim balkanskim umom bila: Zar je to razlog odlaska terapeutu? Ubola si se na iglu. Ili si pokupila kakvu bolest ili nisi. Prihvati to i nastavi dalje. Zašto bacaš novce na nekog  tko će ti reći upravo to – prihvati to. Kakav god ishod bio. To je jedino što ti preostaje.

Nije stvar u tome da smatram takvu pomoć nepotrebnom, dapače, vjerujem da je mentalna higijena poput svake druge, iznimno bitna. Mislim da više imam problem s tim kad je to zapravo pravo vrijeme tražiti takvu pomoć? U kojem to trenutku naši životni izazovi zahtijevaju tuđe uplitanje? Jer po mojoj tvrdoglavosti to je gotovo nikad.

Srećom ništa od toga nisam izgovorila naglas i kasnije sam samu sebe korila što mi je prvi impuls bio takav. Njen je stav zapravo divan. Njen stav pokazuje koliko ona kao osoba brine o sebi. Zašto bi sama prolazila kroz emotivno ludilo, crnjake koje je samo naš um u stanju proizvesti kad postoji lakši način? Njen stav definitivno ne pokazuje njenu slabost, već hrabrost. Jer upravo je hrabrost potrebna da bi rekli: potrebna mi je pomoć, i zatim tu istu pomoć prihvatili. Suprotno onom našem balkanskom stavu prema kojem je hrabrost kad sam istrpiš i brda i planine na svojim leđima.

Pišući ovaj tekst, prisjetila sam se svoje kolegice blogerice Aleksandre Birta Ilić koja je po struci psiholog i pomislila sam kako bi zapravo bilo odlično kad bi dobila uvid u ovu problematiku iz njenog ugla. U nastavku možete pročitati njeno mišljenje:

“Danas je svakako više uobičajeno da ljudi idu na psihoterapijske seanse, nego npr. pre 10 godina. U izvesnoj meri sada je psihoterapija destigmatizovana, ali takođe je i u većoj meri dostupna građanstvu. Razlog poslednjem je to što se mnogo više ljudi danas time bavi. Takođe, običnom čoveku je sada pristupačna na različite načine – ne moraju direktno ići na razgovor u ordinaciju, jer mogu to raditi preko Skype-a, chatova, mailova. Tako ostaju u toplini svog doma gde se osećaju sigurnije, a umanjuju i rizik da ih neko vidi, ukoliko na primer imaju problem sa predrasudom da “je sramota ići kod psihologa”.

Je li ići na psihoterapiju sramota ili trend, pre svega je kulturološki uslovljeno, ali i materijalno. U Americi se podrazumeva da recimo svaka druga osoba iz nekog razloga barem jednom u životu ode na savetodavni razgovor, i ljudi je zbog toga ne gledaju sa nipodaštavanjem ili podsmehom. Na Balkanu je i dalje kod mnogih ljudi to sramotno, i imaju potrebu da kriju odlaske na seanse. A ironija je u tome što nam zbog državne i egzistencijalne nestabilnosti nikad više nije bio potreban savetodavni rad.

Sa druge strane, u istoj toj Americi i standard je dosta veći, te odlazak na seanse nije toliko veliki izdatak kao što je kod nas. Mislim da je pored sramote to jedan od osnovnih razloga zašto ljudi često čekaju poslednji momenat, da se problem baš rasplamsa, pa onda ni ne razmišljaju kako će doći do novca za psihoterapiju već ga svakako nabave. Jer im gori, je im je stručni razgovor preko potreban, jer on baš znači!”

Kakva su vaša mišljenja kad je u pitanju psihoterapija? Smatrate li da nas prilikom traženja ovog oblika pomoći najviše koči financijska strana ili ipak predrasude koje su u našoj kulturi duboko ukorijenjene?
Pišite mi.

Ostajte mi dobro,
Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.