Neke nevladine udruge, stranke i pojedinci odlučili su se na dvotjedni bojkot HRT-a. Zašto baš dva tjedna? Tako su se mogli odlučiti i na 36 sati, mjesec i pol ili produljeni vikend.

Hrvatska televizija ili valja, pa je ne treba bojkotirati, ili ne valja, pa treba; ali ne na dva tjedna nego sve dok se ne promijeni. Hrvatska televizija ne valja.

Čelni čovjek HRT-a uvijek je bio jedan od najpoznatijih i najvažnijih ljudi u državi, uglavnom poznatiji od predsjednika HAZU, obično moćniji od šefa Sabora itd.

Danas je na njenom čelu prvi put čovjek čije ime većina građana nije nikad čula, a slično stoji stvar i s njegova dva ključna suradnika. No dobro, nije tašta slava najvažnija stvar na svijetu. Pogledajmo rezultate.

Koju je veliku dramsku seriju proizvela kuća s Prisavlja? Niti jednu. Problem rješavaju otkupom od privatnih producenata. Je li problem cenzura? Nije; oni su na sva ključna mjesta postavili ljude kojima ne pada na pamet ispitivati granice slobode govora.

Sve malo kritičnije formate su ili ugasili ili poslali na negledani Četvrti program.

Oglasi TV prodaje, koji nikako ne bi smjeli ići u program javne televizije, bombardiraju nas od jutra do mraka. Javni sadržaji iščezavaju. O dominaciji vjerskih emisija ne treba trošiti riječi; Laudato TV naspram Prisavlja djeluje kao komercijalna TV postaja.

Velike javne debate o vrućim političkim temama ne postoje; zadnji kritičniji novinar, Mislav Togonal, utopljen je s tri suvoditelja Otvorenog. O četiri Kolindine godine nije bilo nikakve posebne emisije, a trebala je biti višesatna. Što je s ugovorima za TV proizvode koji nisu dovršeni? Tko je odgovoran za te projekte i za te milijune? Oročenim 'bojkotom' ova je zemlja pokazala da ima televiziju kakvu i zaslužuje.