Postoje veličanstvene nagrade za one koji odaberu strme i teške puteve, ali godine skrivaju te nagrade. Što su uvjeti gori to dublje ulazimo u pustinju vlastite duše. U njoj na kraju izrastu nevjerojatne stvari. Ali mi to prečesto ne vidimo, jer ostajemo na ulazu pokušavajući pronaći putokaze kojih naravno nema.

Svaki korak koji činimo činimo zbog vlastite sreće. Na nesreću se nitko od nas ne sprema. Nerijetko koračamo tamo gdje ne želimo ili gdje nam nametnu drugi. Zažmirujemo na jedno oko nadajući se da će se slika s vremenom promijeniti. Ali neće. Oko može vidjeti ono što je oko nas, ali samo duša može vidjeti ono što je u nama. Kada utonemo u iluziju da je jedan put bolji od drugoga postajemo robovi tog izlizanog puta, puta koji nas može iscijeliti tek na materijalnoj bazi, u nematerijalnom svijetu sve je već odavno iscijeljeno, sve je već iznova rođeno.

Zanimljivo mi je vidjeti kako mnogi ljudi na pogreške koje svi neminovno činimo gledaju kao na proces utapanja, a ja recimo zahvaljujući svojim pogreškama svakodnevno izranjam. Strah od neuspjeha učinila je da smo svi gotovo – isti. A nismo isti. Neprestano i iznova otkrivam kako me iskustva koja htjela ne htjela priznati, a koje sama prizivam u svoj život na najbolji mogući način podsjećaju na najvažnije iskustvo koje sam prije nekoliko godina okusila. Iskustvo osobnog rasta. Pa čak i najsvjetovnije iskustvo poput iskustva poduzetništa o kojem sam nedavno opisala u svom tekstu, učinilo je da moje obećanje samoj sebi dobije dublji i veći smisao, konkretnije da stupi na snagu onda kada se moja duša osjeti zatočenom ili stjeranom u kut. Samo tiho, iskreno obećanje samome sebi može učiniti da nečisti zrak koji smo predugo držali u plućima napokon bude pušten na slobodu.

Zato mi je obećanje o kojem danas odlučih pisati toliko bitno. Obećanje da me niti jedno sadašnje ili buduće razočaranje neće obeshrabriti ili zaustaviti, jer – što je jedno razočaranje u usporedbi s prekrasnim putovanjem rasta i samoostvarenja? Ima uz obećanje još jedna prelijepa stvar koja se tiče puta kojim prolazimo, a ta je da u našem svijetu žive predivni ljudi koji su ponosni na nas i na naša razočaranja, koliko god to suludo zvučalo. To su ljudi s kojima kada se nađemo u najvećoj pustinji nećemo osjetiti žeđ, već istinsku punoću života.

Razočaranje. Ludom Duši radovanje.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.