"Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže", kazao je slavni don Corleone.
Nema sumnje da bi se ova tvrdnja mogla primijeniti na aktualne pregovore HDZ-a i Mosta, čak i bez zloslutne mafijaške konotacije. Samo kad bi netko mogao točno odrediti tko je tamo kome prijatelj, a tko neprijatelj.
U prošloj Vladi, sklepanoj ove zime, glavni zadatak Bože Petrova bilo je obuzdavanje Tomislava Karamarka: njegova utjecaja na Vladu, na obavještajnu zajednicu, na represivni aparat, policiju i tajne službe, a vrlo brzo i na Inu.
U ovoj Vladi, glavni zadatak Andreja Plenkovića bit će obuzdavanje Bože Petrova: čovjeka koji je rušio i srušio Karamarka, koji je predstavljao smetnju HDZ-ovim ambicijama, postavljao nemoguće uvjete i postavio se kao opozicija unutar vlasti.
Pitanje je samo kako će to učiniti: hoće li Petrova držati blizu (u Saboru) ili još bliže (u Vladi)?
Jer, ne treba se zavaravati, ovi pregovori ne vode se oko programa i reformi, već prvenstveno oko političkog utjecaja.
Koliki će utjecaj imati Petrov u Vladi HDZ-a, koliki će utjecaj Plenković kao premijer imati uz glavnog koalicijskog partnera, hoće li Most biti lojalan ili remetilački faktor, hoće li HDZ opet provoditi vrijeme u sukobima s Mostom...?
Tko će imati koliko fotelja, u kojima resorima, na kojim pozicijama, uz čiju superviziju...?
Obaranje ruke
Sve ostalo doći će samo po sebi. Programi i reforme služit će, kao i obično, tek kao povodi za političko obaranje ruke.
Što bi Plenković onda trebao učiniti s Petrovom?
Hoće li ga držati blizu sebe u Vladi, na oku i pod kontrolom, ali i blizu izvora političkog utjecaja i kao potencijalnu smetnju u Banskim dvorima? Ili će ga ipak poslati daleko od sebe, na mjesto predsjednika Hrvatskog sabora, kao mjesta dosad ipak manje izraženog političkog utjecaja?
Nakon par krugova pregovora u javnost je iz HDZ-a izašla informacija kako je HDZ ponudio Petrovu mjesto Prvog potpredsjednika Vlade, ali uz još tri potpredsjednika, čime bi Plenković neutralizirao utjecaj šefa Mosta na odluke i djelovanje Vlade.
Petrov se navodno zbog toga pobunio, jer je ipak navikao imati direktni utjecaj na kabinet i na premijera.
Sabor opet postaje važan
Par dana kasnije, u opticaju se našla varijanta s Petrovom kao šefom parlamenta, gdje bi kontrolirao dnevni red Sabora i zakonske prijedloge koji dolaze pred zastupnike. "Hrvatski sabor je jako važan", kazao je jučer Plenković, signalizirajući kako ipak nije spreman dati Petrovu toliku moć.
Proteklih godina Vlada se profilirala kao mjesto vrhovne političke moći. Sabor je bio tek mehanizam za dizanje ruku i izglasavanje odluka ekipe iz Banskih dvora. Premijer je bio najvažnija osoba u državi, predsjednik Sabora bio je njegov poslušnik, barem u eri Ive Sanadera i Zorana Milanovića.
Davna su bila vremena Ivice Račana na čelu Vlade i Zlatka Tomčića na čelu Sabora.
Mir u Banskim dvorima
Ako bi Plenković izbacio Petrova iz Vlade, osigurao bi homogenost unutar ministarske ekipe i relativni mir na sjednicama kabineta i Vlade, bez izvanrednih potpresjedničkih presica u pet popodne.
S druge strane, njegova divizija zastupnika mogla bi donekle držati pod kontrolom Božu Petrova na čelu Sabora, blokirati ga kroz odbore, usporavati mu inicijative i time ga praktički delegirati u drugi ešalon hrvatske politike.
Ako Petrov ostane u Vladi, gubi opciju da se izbori za čelno mjesto Sabora. Ako ode u Sabor, gubi fotelje i utjecaj u Vladi.
Plenković bi u Vladi imao Petrova na oku i pod kontrolom, u Saboru bi ga izgubio iz vida i dao mu veću moć nego što bi je realno uživao na mjestu Prvog potpredsjednika Vlade.
Što mu je onda opcija: držati Petrova blizu ili još bliže?
Odnosno, što bi za njega bilo manje pogubno?
Na to se ionako svode ovi pregovori. Sve ostalo su tek nuspojave.