Štrajk prosvjetnih radnika nije bio samo štrajk prosvjetnih radnika: bio je puno više i puno šire od toga. Suvremen, retorički moderan, političan, ali nadideologičan, usmjeren prema nematerijalnom cilju - posve suprotan prosvjedu “šatoraša” - davao je do znanja da se stvara kritična masa ljudi koji žele drukčiju Hrvatsku.

To bi bila Hrvatska u kojoj se cijene znanje, obrazovanje, principijelnost, pošten rad. Hrvatska u kojoj se obraz ne može kupiti. U kojoj više nisu presudna pitanja “gdjesibijodevedes’prve?”, “u kojoj si stranci?”, “imaš li žnjoru kod gospona gradonačelnika?” i slična nego jesi li spreman na učenje, rad i natjecanje. Želiš li jesti kruh svoj u znoju ili kolače u zatvoru?đ

U prosvjedu su se ujedinili, iz različitih motiva, i desni i lijevi, i centar, ali na zastavama je pisalo samo ovo: “Želimo dostojanstvo, hoćemo koeficijent, sad i odmah, nema odstupanja”. To su mogli potpisati svi, i potpisivali su - svi koji su ogorčeni političkom “elitom” koja je od zemlje za deset milijuna ljudi napravila državu za tri milijuna. Plenković je bio na konopcima. U osvit predsjedničkih izbora, koji mu znače prolazak ili pad, bio je spreman na sve ustupke. Da su sindikalni vođe dali njegov zadnji prijedlog na referendum, on bi vjerojatno bio odbijen i on bi bio poražen, a s njim i model zemlje u kojoj svi funkcioniraju kao “žetončići”.

Ali - sindikalni su se lideri uplašili i povukli. Omogućili su Plenkoviću častan odstup. Time su upalili zeleno svjetlo za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović (koja se, iako tvrdi da je državnica, ni jednom nije državnički očitovala o zahtjevima štrajkaša već je muljala). Izvrdali su referendum. Zašto? Zato što su oni dio iste te elite koja uništava ovu zemlju. Shvatili su da su zajahali tigra koji bi i njih mogao izbaciti iz sedla. Ne žele ostati bez ministarskih plaća i faraonski dugih karijera. Hrvatska ide dalje, ali Hrvatska ide dolje. Zemlja je prokockala još jednu šansu da udavi političku hobotnicu, a to su spriječili sindikalni žetončići.