Kad smo ulazili u Europsku uniju prije tri godine, bili smo na 61 posto prosjeka razvijenosti, a danas smo na 59 posto. Ostali brže napreduju i prijeti opasnost da nas uskoro prestignu i Bugarska i Rumunjska.

Istodobno su odvojeno objavljena još dva podatka. Prvi put je broj stanovnika lani pao ispod 4,2 milijuna zbog iseljavanja i više umrlih nego rođenih. Također, Hrvatska se smjestila prema indeksu blagostanja na 33. mjesto od stotinjak zemalja. Iako po tom indeksu i ne stojimo tako loše, zanimljivo je po kojim smo kriterijima najlošiji: tolerancija i uključenost u zajednicu, osobna sloboda i pravo na izbor te zdravlje. Kombinacija ovih podataka jasno ocrtava kamo su nas odveli dosadašnji politički eksperimenti. Umjesto da politika radi na dobrobit zajednice, osmišljava programe i mjere za rast gospodarstva, zapali smo u društvo podijeljenosti i ideoloških sukoba. Prava pojedinaca su u tom kolopletu ugrožena, a nesposobnost se pokriva jakim riječima o domoljublju, nacionalnim interesima. Tmurna slika je prekrivena zastavom kako se ne bi vidjeli pravi problemi. U zemlji u kojoj se ne može računati na ekonomsku sigurnost jedan dio traži krivca u Srbima, pederima, komunjarama, drugi u ustašama i fašizaciji, a oni kojima je svega preko glave bježe van ili ne žele da im djeca odrastaju u takvom društvu.

Nova predizborna kamapanja ponovno nam je na vratima.

Hoćemo li u njoj zaboraviti prepisana i nikad realizirana HDZ-ova obećanja? Propali SDP-ov Plan 21? Mostove šuplje priče o reformama kojih nema? Ako zaboravimo, sami smo si krivi. Imamo i drugi put i oružje koje nudi glasanje na izborima. Natjerati ih sve da imaju jasne programe u gospodarstvu umjesto demagogije. Da nam jamče osnovne slobode umjesto pozivaju na neko imaginarno zajedništvo i narod. Tu priliku ne smijemo propusiti. Jer podaci s početka teksta jasno pokazuju kamo vodi ignoriranje.