Za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Dobro se živjelo na našim prostorima krajem 11. stoljeća. Zvonko je bio omiljen. Sve do trenutka kad je odlučio povesti Hrvate u križarski rat. Naši preci su ga zbog toga ubili, a Zvonimir je na samrti prokleo Hrvate zazvavši Boga da im nikad više ne podari vođu njihove krvi. Postoje, naravno, povjesničari koji tvrde da je ovo samo legenda jer je kralj umro prirodnom smrću.

No ostavimo raspravu o vjerodostojnosti po strani.

U međuvremenu ta se kletva preoblikovala u tisućljetno prokletstvo kralja Zvonimira, a neki su se poveselili da je završila osamostaljivanjem Hrvatske. No što ako je Zvonko zazvao Svevišnjeg da nam više nikad (ili barem u sljedećih tisuću godina) ne podari vođu koji bi se borio za prosperitet države i naroda, neovisno o podrijetlu vođe. Ako je to tumačenje ispravno, čini se da još živimo u kletvi.

Pogledajte samo tko nam je sve boravio u Banskim dvorima i s kakvim se je dvorjanima (ministrima) okružio. Kakvi su, pak, likovi sjedili i još sjede s druge strane Markova trga, u Saboru. Čast iznimkama. No većinom se radilo o najelitnijim pripadnicima “U se, na se i poda se bojne”, neovisno o ideologiji za koju su se, navodno, zalagali.

Oni mogu biti i crveni, i plavi, i zeleni, i žuti... Jer njihova ideologija je samo borba za vlastitu stražnjicu. Najžalosnije je da takve likove, osim što smo ih izabrali, još i dobro debelo plaćamo.

No patnja se bliži kraju. Kralj Zvonimir kletvu je izrekao 1089. godine. Znači još 73 godine te će med i mlijeko ponovno poteći Hrvatskom.

Tko doživi, pričat će...