Vratit ću se na prvu ili pilot epizodu ove kolumne. Počela je zajedno s bitkom za Normandiju koja je potrajala dva mjeseca, a okončana je s oslobađanjem Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea. Volim wikipediju. Kolumna je dobila izvrstan odaziv i krenulo je dijeljenje moje „bitke“ sa svima vama. Oni kojima je bilo tako teško svaku srijedu čitati (a moraju jer je to lektira za 1. razred srednje škole) i koji su kumili i molili da konačno prestane, mogu otvoriti šampanjac – konačno je gotovo! 

Ako imaju novca za šampanjac jer to očito imaju samo bogati kao ja. Za sve one koji su se donekle pronašli u mojim riječima i kojima je kolumna skraćivala radno vrijeme srijedom, samo kratak osvrt na sve što je iza mene. Što reći o posljednjih par mjeseci?  „Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane…“

Bez kredita ipak, koliko god neki sumnjali u to. Dobro vrijeme? Hmm… Možda bolje reći zanimljivo vrijeme. Šalim se, bilo je to jako dobro vrijeme. Izgubljenih živaca? Napretek! Svađa? Na dnevnoj bazi. Pet kilograma manje (2 namjerno, 3 stjecajem okolnosti). Ali evo preživjeli smo, još se držimo i najvažnije – još se volimo. Iako nam neki čitatelji proriču skori razvod. I financijski krah. Jako me to brine, moram priznati. 

Ali ovo „u dobru i u zlu“ ne stoji tu samo zbog nas. Zajedničkom odlukom o stupanju pred oltar, obvezujemo se jedno drugom na bezuvjetnu ljubav i podršku u svim životnim situacijama, i eto nas tamo, sami ćemo se nositi s tim. Ali ovo vjenčanje koje dolazi i sve pripreme za njega bile bi nezamislive bez svih ljudi koji su stali uz nas sve ove mjesece. Oni nam se nisu zakleli na vječnu podršku, a opet, bili su tu kad god smo zatražili njihovu pomoć i još važnije – onda kada nismo, a trebala nam je i oni su to prepoznali. 

Upitala sam se bezbroj puta u ovim posljednjim mjesecima – što je meni ovo trebalo?! Nas dvoje bi sjeli na kraju dana, umorni od trčanja po gradu, pozivnica, prstenja, cvijeća, odijela i samo bi se pogledali,  a u pogledu bi stajalo – mogli smo i bez ovoga. Ali danas mi je drago da nismo. Možda ne budem tog mišljenja na dan vjenčanja, ali do tada – neizmjerno sam sretna i zahvalna na svoj ljubavi koju smo primili u posljednjih par mjeseci. 

Nevjerojatno je koliko jedan takav događaj ujedini ljude i kao pčele u košnici, svatko se dohvati svog posla i posveti mu se kako najbolje zna i umije. Nije lako tražiti vjenčanice na +40 s ljutitom mladenkom koja nema pojma što želi. Isto vrijedi za svadbeni salon, cvijeće i mnoštvo drugih stvari. Ne mogu zaboraviti ni auto prepuno peciva i slastica koje se na dan velikog upoznavanja zaustavilo pred mojom kućom. 

Iako je izričito navedeno da ne trebamo ništa, netko je ipak prepoznao dobru priliku da nam priskoči u pomoć i izmamio suze na oči mojoj mami. Rođakinja s četvero klinaca, žena, majka i kraljica stigla je također nešto kasnije punih ruku. Ni njoj nitko nije naredio da to učini. Susjed koji je netom prije posluživanja otišao po meso kako bi bilo savršeno za naše goste i njegova supruga koja je bila u „backstageu“ ako što zatreba za vrijeme večere – neprocjenjivo. Djevojačka večer u koju je uloženo toliko truda, ljubavi i dobre volje – ona je pak meni izmamila suze. I onda oni meni kažu da njihov život bez mene ne bi bio isti,  a moj bez njih?! Nezamisliv. 

Bilo je nažalost i onih koji su nas razočarali kada su nam najviše trebali, od kojih smo očekivali bezuvjetnu pomoć i podršku

Pitam mamu neki dan što rade. „Tata i susjed L. boje ogradu na balkonima, a ja im pečem palačinke.“ Druženje nije samo stalo na palačinkama i potrajalo je naravno daleko u noć. Često me ona zna nazvati i reći: „Baš N. i ja sjedimo na kavi i pitamo se…“ I nastavak je redovito vezan za vjenčanje. 

Glavna je to tema posljednjih par mjeseci i još jedna nit koja je samo dodatno učvrstila prijateljstvo koje ih veže. „Za vjenčanje ćeš dobiti svoju najdražu tortu!“ ili „Samo reci gdje i koliko kilograma (da, kilograma) kolača/peciva ili litara vina treba donijeti!“, rečenice su koje često čujem. Netko će reći seljaštvo, primitivizam, tko to još radi, kolači za svadbu, netko će se i nasmijati na to, ali ja znam da iza svega stoji velika ljubav i sretna sam što sam dio jedne takve zajednice. 

Bilo je nažalost i onih koji su nas razočarali kada su nam najviše trebali, od kojih smo očekivali bezuvjetnu pomoć i podršku, ali smo je očito tražili na krivom mjestu. Možda su primijetili vojsku ljudi oko nas i odlučili se povući kako bi sačuvali svoj život za neke druge bitke, a možda su naša očekivanja bila prevelika. Nećemo nikada saznati. Ali iznad svih i svega, najveće zasluge u cijeloj priči imaju naši roditelji. 

Priznajem, miješali su se u sve i svašta, gdje im jest i gdje oni misle da im jest mjesto, ali isto tako, dali su nam dušu i srce na tanjuru kako to moja mama često kaže, samo kako bi učinili taj dan što savršenijim za nas. Nebrojeno puta sam čula: „Kćeri, nemoj ti, ja ću, ne brini se, misli o drugim stvarima, ja ću se pobrinuti za to, to nije tvoja briga, imaš ti i važnijih stvari na pameti…

“ A bila je moja, samo su je oni odlučili preuzeti na sebe. Svakako, roditeljska dužnost jest da budu uz svoju djecu, oni su isto pristali na ono „u dobru i u zlu“, ali svjedoci smo svaki dan da se ne rađaju sva djeca pod sretnom zvijezdom (i sa zlatnom žlicom u ustima, netko će vjerojatno dodati), tako da su se i oni mogli oglušiti na naše potrebe, odustati u jednom trenutku od svega i reći - tražili ste, eto vam! Ali nisu. I hvala im na tome.

Sve buduće mladenke, mnogo, mnogo sreće na vašem putu do oltara, danas, sutra, sljedeći vikend ili za koju godinu! Najvažnije je da onaj koji korača uz vas uistinu bude onaj s kojim želite provesti cijeli život, u dobru i u zlu…  Onda će i sva ne-savršenstva koja nam se dogode taj dan pasti u drugi plan! Uh, barem se nadam…

Uskoro se javim s izvještajem s „prve crte“, odnosno posljednje bitke u ovom malom „ratu“ koji smo zajedno vodili posljednjih mjeseci! Sretno mi bilo!

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.