Kao i sve do sad kod mene, pa tako i saga o haljini – kad je bal, nek' je maskenbal! Ne, nije ni to moglo proći jednostavno. A i zašto bi? Bliži se svadba od sestrične, baš me zanima kako će nositi „moju“ haljinu. Kad sam došla doma s te neslavne kave, pokazala sam budućem mladoženji slike u nesuđenoj haljini, koje sam do tad skrivala kao zmija noge. Zašto? Ne, nisam praznovjerna, negdje s 9 sam prestala pljuvati po cesti kad ispred mene prođe crna mačka i hvatati se za gumb na košulji kada vidim dimnjačara. 

I ne mislim da će nam se brak raspasti ukoliko me on vidi u vjenčanici prije vjenčanja, ali ipak se veselim njegovom izrazu lica kada zablistam u… Trenutno ni u čemu. I evo ga, oduševio se čim me vidio na slici! Ne, ne, treba ti biti ružna, a ja debela u njoj. „Ok, ružna si i debela…“ Nisam ni ružna ni debela, samo je haljina ružna i učini me debelom. „Ok, kako god ti kažeš.“ Eh, da je uvijek tako. 

Potraga se naravno nastavila, samo za razliku od prethodnog, ovaj put je bride to be postala bridezilla i isprobavanje se odvijalo po principu: isprobam - uzdasi prijateljica: „wow“, „divna“, „savršena“, „najljepša“ – moj uzdah, ali ne sreće - skidam. I tako n vjenčanica u n salona. Svakoj sam uspjela pronaći zamjerku. Ova nema gumbe, ova ima, a ne bi trebala imati, ova je previše sirena, druga je previše krinolina… I tako je redovito odgovarajuća čipka bila na krivom modelu, a pravi model nije imao…ma ne znam ni ja više što. Ukoliko se svemu dodaju relativno iznošene haljine i paprene cijene za iznajmljivanje istih, a o cijenama prvog nošenja da ni ne pričam, nije ni čudo da sam utjehu odlučila pronaći kod domaćih dizajnera. 

Budući da mi je haljina duga, primam ju u ruke da se ne spotaknem. Krik. Zbunjeno stanem – what the..?! 

Za početak, gospodične Vere. Vere jer je stanovita sebi umislila da je hrvatska inačica Vere Wang. Iako mislim da bi druženje sa samom Verom prošlo bezbolnije. Sva sreća, jer bi inače zabolilo moj džep. Kod Vere smo došli u dogovoreni termin i, gle čuda – u prostoriji do nas još klijentica isprobava neke kreacije. Ok, nije da sam planirala zakupiti prostor kao što ove poznate zakupljuju katove bolnica kad rađaju, ali do sad je bio princip – jedan na jedan, tj. jedna prodavačica/kreatorica/što već na mene samu, tj. čopor mojih prijateljica. 

Ok Vera, shvatili smo, tražena si roba u gradu. Dio gdje bi nas trebala dočekati s osmijehom je naravno preskočen, ipak je to svjetska dizajnerica, bok uz bok velikom Karlu. Moju nakanu da mi predloži nešto novo i zanimljivo dočekala je sa zgražanjem jer bi svaka mladenka morala znati točno što želi. Ma nemoj?! Nismo baš svi proveli pola života zamišljajući svoju savršenu haljinu. Da jesmo, takvi kao ona ne bi imali od čega živjeti. 

Dok ona sklanja moju frendicu od izložbenih primjeraka kako ne bi slučajno nešto dotaknula, ja pikiram jednu haljinu za isprobavanje. Jednu od tri, jer ona ne dopušta probavanje više od tri haljine. Drvlje i kamenje na moj izbor. To meni neće stajati. Inzistiram u odluci da probam stanovitu haljinu i da, Vera priznaje svoju grešku jer haljina na meni uistinu blista. To ja još ne znam jer moram doći do zrcala da vidim. Budući da mi je haljina duga, primam ju u ruke da se ne spotaknem. Krik. Zbunjeno stanem – what the..?! 

Haljina se ne smije primati u ruke jer se onda prlja. A Vera je financijski nestabilna pa prodaje izložbene primjerke. Nisam dobila odgovor na pitanje trebam li doletjeti do ogledala. Pomogla mi je jer su njene ruke očito čiste. Naravno, kao i svemu do sada, pronalazim i zamjerku i toj haljini i tražim moguće rješenje. „Ne može!“ – bio je odgovor na sve moje prijedloge. Pa kako ćemo to riješiti – „Ne znam!“ A tko bi trebao znati?! Ukoliko ste, čitajući ovo, pomislili da je Vera dobrotvorka koja šije haljine besplatno pa je usluga na ovako „visokoj“ razini, varate se, ni blizu. A kad smo kod cijena… Pomislila sam da smo doista u salonu Vere Wang. Ipak, cijenu bi donekle progutala. Ali ovakav tretman – nikada! 

Moju nakanu da mi predloži nešto novo i zanimljivo dočekala je sa zgražanjem jer bi svaka mladenka morala znati točno što želi. Ma nemoj?! Nismo baš svi proveli pola života zamišljajući svoju savršenu haljinu. Da jesmo, takvi kao ona ne bi imali od čega živjeti. 

Vera primjećuje da me haljina oduševila i pita kada je vjenčanje. „Za samo  4 mjeseca?! Pa ti se šališ! Potrebno ju je onda naručiti najkasnije do x.x.2013.“ A taj x.x. je za 4 dana. „Poslije tog datuma možeš se samo kockati i nadati da ću ja biti slobodna!“ Ma nemoj?! A ti se draga moja, možeš nadati da ću zaboraviti podijeliti svoje iskustvo s poznanicama svojih poznanica pa će ti možda neka od njih ipak pokucati na vrata. Iako ne sumnjam da ćeš joj ih svojim nastupom sama zatvoriti. 

Drage moje, još jedanput, mislim da nisam imala zahtjeve nekih svjetskih zvijezda. Nikakav crveni tepih. Ni čašicu šampanjca. Što čak nije loša ideja, da se živčane mladenke opuste prije isprobavanja! Ja sam došla po savjet i svoju savršenu haljinu. I možda me tamo uistinu čekala! Ali preko ovakvog ponašanja definitivno ne prelazim! Na kraju krajeva - Vera živi od ispunjavanja mojih/vaših želja. I trebala bi biti presretna što ima priliku prodati haljinu po cijeni koje se ne bi postidjela ni prava Vera. Ili više nema. Barem ne meni.  

Ali nije sve tako crno. I ne nose svi hrvatski kreatori crne naočale kao Karl Lagerfeld. Neki od njih su me dočekali veoma srdačno i u njihovima ateljeima sam se osjećala „just like home“. I vjerujem da ću nekima od njih prepustiti šivanje svoje savršene vjenčanice! Jer oni, osim što znaju držati iglu u ruci, znaju izvući osmijeh na lice, a i izmamiti moj. A to je na kraju krajeva, važan dio njihovog posla! Kako sam se provela kod nekih od njih, pročitajte u sljedećoj kolumni…

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.