Opet muke po haljini. Znam, dosadna sam. Znam, spavate. Znam, zzzzz. Posebno ukoliko netko od muškog dijela publike naleti na ovo – 3. put! Slobodno preskočite ovu i čekajte sljedeću kolumnu ukoliko vas zanima koliko je trajala i kako je prošla potraga za odijelom. Ali ja i dalje nemam haljinu tako da ne suosjećam s vašim zijevanjem. A vjerujem ni ostale bride to be u mojoj situaciji. Da, da, rijetke su takve. Ukoliko naleti neki endemski primjerak, tj. replika mene same, neka čita dalje. 

Nakon izlaska iz Verinog ateljea, bilo je više nego jasno – tamo se više ne vraćam. Nikad. Moram priznati da je unijela u mene dozu skepticizma prema domaćim dizajnerima i nisam tako skoro namjeravala zakoračiti ni u jedan od njihovih ateljea. Jednom sam uspjela ostati hladne glave i sa smiješkom na licu napustiti Veru i njezine sluge (mislim da nisam spomenula da Vera ne pomaže pri odijevanju, pozove nekog od "osoblja" dok ona priskače u pomoć drugoj klijentici - kao što već rekoh, nisam bila sama), ali ne znam hoće li mi to ponovno poći za rukom ako me dočeka ista priča iza nekih drugih vrata. 

Nakon srdačne dobrodošlice, moje "Nemam pojma što želim!", nije dočekano s ogorčenjem i nevjericom. "Ah, imaš još vremena, može ti svašta pasti na pamet!" Da, da i da! Netko me konačno razumije

Budući da je ovaj modni dvojac do sad nailazio samo na pohvale kritike i publike, odlučila sam im dati priliku! Doduše, prilično nevoljko i s puno manje entuzijazma, ali s obzirom na prethodno iskustvo – sasvim opravdano. Prvo što je frendicu i mene dočekalo na vratima bio je, gle čuda - osmijeh! Eh, s njim se nismo prethodni put uopće srele. Dobar početak. Atelje je uređen onako nepretenciozno, bez nekih visećih i lebdećih instalacija, onako toplo i udobno, osjećaš se onako domaće. Kakve sad to veze ima? 

Naravno da ima, kauči koji blješte od bjeline, divovske vaze s cvijećem, visoki sjaj i tona stakla me zapravo zastrašuju, neprestano se osvrćem naokolo misleći da ću nešto nehotice razbiti i umjesto s haljinom, otići doma s hrpom stakla pod rukom. Iste tržišne vrijednosti.  Jednostavno se ne osjećam dobro u takvim prostorima. 

Još nešto neobično - bile smo same, naših 60 minuta bilo je rezervirano samo za nas! Nakon srdačne dobrodošlice, moje "Nemam pojma što želim!", nije dočekano s ogorčenjem i nevjericom. "Ah, imaš još vremena, može ti svašta pasti na pamet!" Da, da i da! Netko me konačno razumije. Ili ne razumije, ali je valjda toliko budućih mladenki prošlo njihovim ateljeom da čak na prvi pogled mogu razdvojiti manje zahtjevne od onih najzahtjevnijih, a njih od mene. Superlativ superlativa. 

I da, svjesni su da mladenke koje se odluče za šivanje do posljednjeg trenutka prelistavaju časopise i guglaju sve moguće haljine, od prekrasne Grace Kelly koja je i pola stoljeća kasnije služi kao inspiracija brojnim dizajnerima, pa i novoj engleskoj princezi, preko jednostavne i elegantne Carolyn Bessette, sve do samoprozvanih zvijezda današnjice, kao npr. klana Kardashian čije vjenčanice i vjenčanja nalikuju onima iz ne tako popularnog dokumentarca "U dobru, zlu i kiču". I tako se ideje gomilaju, a zahtjevi povećavaju...

Ok, kako bih uopće postavila neke zahtjeve, potrebno je isprobati neke od izloženih modela. I to ne samo tri. I naravno, ostajem dosljedna sebi, sviđa mi se kroj jedne, čipka od druge i izrez na leđima od treće. So me. "Nema problema, sve može, sve kombinacije dolaze u obzir!" U granicama dobrog ukusa, ipak njihov potpis ide na haljinu. Čak su popratili skicama neke moje zamisli! Love it! Datum za moje konačno DA (njima, ne mladoženji) je sličan Verinom, samo su dan i mjesec zamijenili mjesta pa sam dobila dodatnih 60 dana. Hmm, možda sam krivo razumjela i Vera koristi engleski kalendar gdje je mjesec na prvom mjestu? Jedino tako njena ponuda ima smisla. 

Jesam li je našla napokon?!?

Kiss, kiss, hug, hug. Ovaj susret prošao je više nego uspješno. Savršena haljina još uvijek ne postoji. Ali nazire joj se trag, negdje daleko, u mojim mislima. Čim isplivaju na površinu, stižem! Iako imam još jednu zamisao, tamo negdje... Ali ne, ona neće biti dio četvrtog dijela sage o haljini. Ovdje ću se zaustaviti. Barem ću pokušati. 

Rezime potrage koja još traje: drage žene, ponuda je ogromna! I ukoliko imate sreće i niste komplicirane kao ja, ne sumnjam da ćete se usrećiti u nekom od brojnih salona, kao što to mahom rade žene nogometaša, političara, nekih kao važnih faca – a bar one imaju odriješene ruke. Priznajem – definitivno jednostavnije! Ne nužno i najjeftinije, sve ovisi o vašim zahtjevima! I da, bila bih sretna da sam za neku rekla „to je ta“ (osim one nesretne prve, koja je sad zaboravljena u moru nove ponude) i otišla doma s osmijehom na licu. Ali nisam. I vraćala sam se nekoliko puta, ali jednostavno nije kliknulo između mene i salona za iznajmljivanje. 

Što se domaćeg tržišta tiče - nešto manji broj vjenčanica u ponudi, ali samo nebo je granica vaše mašte i onoga što poželite  utkati u nju. Često sam ismijavala ljude koji idu šivati pored tolikih salona – tko će se još s tim boriti i razmišljati o finalnom rezultatu! Eto, čini se da ću ja! Ali sve opcije su još otvorene. Uvijek možete posjetiti neku od europskih prijestolnica u potrazi za možda boljom ponudom, što salona, što večernjih haljina svjetskih (ne Vera svjetskih) modnih faca koje bi mogle poslužiti u svrhu Njezinog Veličanstva, savršene vjenčanice. Sva sreća, posao me sprječava u realizaciji ove ideje... Iako, uskoro su neki državni praznici, ili? 

NEEEEEE...rekao bi moj budući.

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.